beats by dre cheap

Drveni ugalj

Jutro miriše na drveni ugalj. Zaleđene lokve pucketaju pod nogama. Ne razumijem nervozne poglede iz automobila, a još manje nasmijane pješake koji sa rukama u džepovima idu na posao ili u školu. Komšija otvara granap i cjenka se sa dostavljačem južnoga voća. ''Standardno?'', pita. ''Standardno.'' Dvije kutije cigara. ''Što će ti dvije?'' ''Da te ne smaram sutra'', usput kažem. ''Kako djeca slušaju?'', pita po stoti put, a ja neumorno odgovaram da su bolji od vremena u kojem žive. Stvarno to mislim, iako zvuči kao suhoparna mudrost.

Brico kasni na posao. Uvijek. Ne, nije to neki stari berberin u kaputu, već dječak koji je tek počeo. Zamišljam kako će jednoga dana biti stari berberin u kaputu, pun priča raznoraznih ljudi, sa tovarom starih novina i značkom F.K. Željezničar požutjelom od vremena, iako nimalo ne cijenim njegov izbor kluba i afinitete prema Štrumfovima. Svejedno. Dobar je brico. Crno-bijeli pas me prati na posao. Uvijek sam imao prijatelje među lutalicama. Lutalice se međusobno prepoznaju čak i kad prestanu sa svojim lutanjima. Danas nisam cinik, oprostiće mi Bog.

Cigareta u hladnim novembarskim jutrima je besmislena patnja bez mirisa i okusa, pomiješana sa ledenim vlašićkim vjetrovima i maglom, budi i umara u isto vrijeme. Konobar je rijetko dobro raspoložen. Ne rijetko dobro, već rijetko. ''Jesi vidio?'' ''Jesam...'' ''U devedeset petoj minuti!'' ''A Grci, jebiga, tako su i Evropsko osvojili...'' ''Jebiga.'' ''Jebiga...'' Poslije nekoliko ''jebiga'' plaćam kafu i pakujem se. Neću kusur, valjaće kad ne budem imao. A krugovi imanja i nemanja se ovdje otvaraju i zatvaraju svako malo. Ima tu neke prećutne solidarnosti među nama, iako se trudimo o sebi misliti da smo i kolektivno i pojedinačno nikakvi ljudi.

Klinci se guraju i stvaraju onaj čudni žamor kakav samo velike škole imaju. Od tog zvuka ti se zavrti u glavi, ali brzo utihne. Zvuk školskog zvona je poziv na novi dan. Još uvijek čuvam ono parče vjere da nešto mijenjam. Ponekad ni sam ne vjerujem u ono što govorim, ali je red da se stane u kraj beskonačnom defetizmu i mitovima o vlastitoj bezvrijednosti izgrađenim u posljednjih nekoliko desetljeća. Pa makar i sami sebe lagali.

Jutro miriše na drveni ugalj. Volio bih da miriše drugačije, ali šta je tu je.

Inertia
http://rushminute.blogger.ba
14/11/2016 20:28