beats by dre cheap

Dnevne terapije

Iz noći u noć sjedi u kafani i pije. Svako jutro sebi kaže da više neće, ali čim padne noć - čovjek pije. Okupi oko sebe gomilu oportunista koji ga slušaju i klimaju glavom na sve njegove riječi. On to zna i vidi, ali ne mari. Čovjek koji pije je umjetnik svjestan svog performansa. Nekad mu je bilo važno da li je publika zadovoljna i ko je u publici uopće. Više nije. Platite kartu i dobićete cjelovečernji performans. Nije važno hoćete li uživati. Pa vi ste nevažni. Važna je čaša i traganje za katarzom koja se jamačno krije na nekom njenom još neotkrivenom dnu.

Jutrom se kaje, noću se pravda. Ne ljudima, ne svijetu, samome sebi. Teška je to boemština, lišena svakoga smisla i svrhe, prošarana besmislenim budalaštinama i niskim strastima, obojena likovima iz doma za vješanje, iscrtana florescentnim svjetlima postratnog dizajna i determinirana likom krezavog konobara koji ne zna da li čovjeka voli ili mrzi. Koliko je samo sudbonosnih odluka donio u noćima poput ove. Koliko je para potrošio na ljude koji će sutra kroz podsmijeh konstatovati: ''Budala, jebeš mu mater.''

I tako kruži u nekoliko kvadratnih kilometara, od krezavog konobara do krezave konobarice, a ljudi oko njega se smjenjuju i postaju sve mlađi i mlađi. Ponekad se zapita gdje su nestali oni od prije godinu i dvije. Onda mu neko kaže da su otišli, oženili se, prestali, umrli. Uzdahne, zovne turu kafani i u sebi pjeva neku sto puta ponovljenu pjesmu. Alkohol s vremenom reducira teme. Od raspravljanja o smislu života do pitanja gdje radi ona Alma što je radila u Goldu - kratak je put. I Alma iz Golda je u međuvremenu otišla, udala se, prestala ili umrla. Ostao je samo on i neki novi klinci koji ga slušaju za turu pića i ujutro kažu: ''Budala, jebeš mu mater.''

Uspio je od tog kontrolisanog haosa da napravi životni stil. Organi vjerovatno trpe. Ali oni trpe i od mesa i zagađene vode. Koliko trpi um i ono što nazivamo dušom je pitanje koje vrijedi sebi postaviti kad ga ponovo vidiš kako sjedi za šankom neke besmislene kafane u kojoj radi Almina rodica iz okoline Maglaja. Vrijedi postaviti pitanje, ali ne vrijedi tražiti odgovor. Čovjek je životinja koja se mijenja sa novim navikama. Niko nije ono što je bio jučer. Neko je bolji, neko gori, neko samo drugačiji. Ništa konačno nije moguće reći o tome. Nikakav značajan zaključak ne treba donositi.

Dok prolazim svojom kasabom, vidim kako se negdje parkira poznati auto i znam da tu nema fajronta. Nije to nikakva posebnost jednog čovjeka. I on, i drugi, i treći, i peti i deseti se mogu vidjeti kako drže svoje performanse. Ne pitam se nikad šta ih je nagnalo na taj put, to mi je potpuno jasno, svako traži neki izlaz od pritiska i pokušava pronaći svoju terapiju za ovaj neugodni svijet u kojem živimo. Kristalno mi je jasno što ljudi piju i drogiraju se. Nije mi jasno što drugi ljudi to ne rade. Ali ono što mene muči je reduciranje tema. Kako je moguće da se od rasprava i misli o smislu života dođe do pitanja gdje radi ona Alma što je radila u Goldu?

Na to vjerovatno nikad neću dobiti valjan odgovor...

Inertia
http://rushminute.blogger.ba
22/08/2016 15:48