Inertia

...we take no prisoners and we eat the wounded.

20.07.2016.

/

18.07.2016.

Erase and rewind

Sto puta ponovljene rečenice. Ponavljanja, ponavljanja, reciklaža starih mudrosti. Život je - tri tačke. Ljubav je - tri tačke. Pravda je - tri tačke. Nemoj zaboraviti kupiti hljeb! Nemoj zaboraviti kupiti hljeb! Presipanje iz šupljeg u prazno se ponavlja. Uvod, zaplet, vrhunac, rasplet, uvod, zaplet, vrhunac, rasplet. Isti uvod, isti zaplet, isto sve. Klonirane ideje i klonirane rečenice od kojih bi čovjek utrobu izložio u nekoj njujorškoj galeriji. Želudac u SOHO! I to je vjerovatno već viđeno. Smjena godišnjih doba. Kiša, sunce, ljeto. Jesi li platio struju? Jesi li platio vodu? Ljubav se reciklira kao plastika i papir. Ogoljena od prošlosti i definirana njome čeka sljedeći pogrešan korak. Ili nije pogrešan? I dileme se ponavljaju. Demoklov mač nad poštenim svijetom. I to je frazetina koja se često ponavlja. Ništa se više nema reći. Sve je reciklaža i remix starih, poderanih i izlizanih pokušaja. Hoćemo na pivo? Kafu? Da pričamo o fudbalu, ratu i stvarima pronađenim u starim promemorijama. Pokušajmo pronaći Boga. Izgubićemo ga opet. I opet pokušati pronaći i izgubiti i pronaći. Po pravilima ponavljanja, od Adama do zgorenja svijeta. Za život nisu izmislili nikakav new deal. Samo niz šejtanskih kola i blještavih reklama za deterdžente. Na repeat.

15.07.2016.

/

11.07.2016.

21

Najduži je dan u godini
i ja šutim
kao što šute oni što ne mogu govoriti
a htjeli bi reći i kleti i vrisnuti
na vozača rovokopača što im je kosti
triput premještao i na njima njivu zaorao
i s te njive djecu hranio

Najbolje bi bilo sakriti se
otići u planinu i lutati dok ne prođe
ovaj najduži dan u godini
ali ne može se od istine sakriti
stigne te i tuče đavoljim kopitama
u žive kosti, rebra i kičmu i vilicu
preko koje još niko nije njivu zaorao
što ne znači da neće

Boli me svaka riječ koju kažem
a ubija svaka koju ne kažem
i u sebi pohranim
zaboravim i sahranim
i vrisak i vapaj i jecaj i muk
niko ništa pametno nije rekao
niko ništa pametno neće reći
najbolje bi bilo zanijemiti

05.07.2016.

Bajram Šerif Mubarek Olsun

20.06.2016.

...

16.06.2016.

...

13.06.2016.

Resistance is futile

Oni su rođeni tamo daleko. Možeš ih prepoznati po crtama lica, što bi rekao Ante iz Mostara, siroti dječak koji se samo pogrešno izrazio i jasno odrazio vrijeme i mjesto u kojem živi. Daleko od domovine njeguju se simboli domovine onako kako ih dijete doživljava - u svijetu gdje je domovina tek tajnovita i maglovita slika uramljena u zlatu. Vulgarna je to predstava za oči domaćih posmatrača koji sa podsmijehom posmatraju sve te nacionalne perverzije istaknute na majicama i tetovažama što blješte ispod neobičnih frizura, boja i dezena što ih donesu s vremena na vrijeme na palubu ovog zahrđalog broda što čeka neki novi potop. A on će, kažu, sigurno doći. Ubrzo se razbiju velika očekivanja od domovine koju su izgradili u svojim glavama i iscrtali njenu herojsku prošlost na narativu koji im je već ispričao neki stariji predak, narativu prepunom izmišljenih događaja koji su se nekome sasvim sigurno dogodili. Oni vole svoju domovinu i svoj bi život dali za nju. To je vulgarna teza s njihove strane i prostačka generalizacija s moje. Ali kotrljamo se u krugu opštih mjesta, tamo gdje su vulgarnost i generalizacija temelj svake priče, tako da nam ne bi trebalo mnogo zamjeriti. Postavljeni smo na temelju relacije oni-mi i tako ćemo završiti svoje postojanje na i u ovom neznaboškom parčetu tla, bez da ikad pokušamo shvatiti odnos tebe i mene, mene i njega, njega i nje. You will be assimilated...


 

06.06.2016.

...

Na jednoj strani stoji prepotentni Zapad, zavodljivi gospodar koji daje hljeb svojim slugama i gleda ih s prezirom dok obavljaju prevaziđene poslove. Na drugoj stoji našminkani Istok, osakaćeni Levijatan što ždere sve koji mu ne padaju ničice i ne obožavaju ga. U sredini smo mi, degenerativna verzija Don Kihota koji je od svoje gluposti uspio napraviti razlog i smisao postojanja. Kao da je kolektivna svijest ovog prostora prihvatila balkanološke stereotipe i njihove realizacije u filmovima Emira Kusturice. Ne postoji svijet, ne postoji društvo, postoje samo hermetički zatvoreni krugovi u koje se spuštamo ili podižemo, vješto ih ograđujemo zidinama i na ulazu tražimo sigurnosni kod. Provodimo živote u skprljenom imaginariju nesvjesnog. Ne osvrćemo se na protraćene dane, godine i stoljeća, to nas se odavno ne tiče. Opipavamo čvrstinu naših zidova u Kairu, Berlinu, Sarajevu... Provjeravamo jačinu naših krugova skrivenih u gradovima svijeta gdje se skupljaju oni koji slično misle ili barem misle. Mnoštvo nas koji se zovemo ''mi'' dio smo jednog većeg ''mi'' u koji se trpamo zbog mitske slike svijeta koja je nastala u devetnaestom vijeku. Zbunjeni smo. Sam.

30.05.2016.

Пятилетка

U prvih pet si fetus
plačeš, nešto kažeš, jedeš i sereš
U drugih pet si mali
čitaš, pišeš, igraš se i čudiš
U trećih pet si još uvijek mali
i misliš da ćeš postati neko
U četvrtih pet si buntovnik
piješ, pušiš, sviraš, sereš
U petih pet ne znaš ko si
rušiš temelje i gradiš nove
U šestih pet misliš da znaš
a još si zelen da bilo šta znaš
U sedmih pet zarađuješ
gradiš, rušiš, trošiš, lutaš
U osmih pet imaš dijete
ono plače, nešto kaže, jede i sere
U devetih pet si na sredini
ni tamo, ni ovamo, već tu gdje si
U desetih pet pedagoški lažeš
da će on ili ona postati neko
U jedanaestih pet te bole leđa
ali i dalje se može izdržati
U dvanaestih pet se nadaš penziji
a djeca ruše temelje tvoga života
U trinaestih pet odgovorno tvrdiš
da je tvoje vrijeme bilo bolje
U četrnaestih pet se nadaš
da će sve ići po redu, samo po redu
U petnaestih pet imaš unučad
kojima daješ marku, dvije, deset
U šesnaestih pet nestaješ
i prestaješ da se bilo čemu nadaš
U sedamnaestih pet
vjerovatno te više nema
U osamnaestih pet
djeca ti uče fatihu na mezaru
U devetnaestih pet
unuci ti uče fatihu na mezaru
U dvadesetih pet si zaboravljen
kao da te nikad nije ni bilo
U dvadeset prvih pet
ti zarasta i humka i nišan
U dvadeset drugih pet
već su te pojeli crvi
U dvadeset trećih pet
U dvadeset četvrtih
Dvadeset petih pet...

24.05.2016.

I'm gonna take it with me when I go...

Phone's off the hook
No one knows where we are
It's a long time since I
Drank champagne
The ocean is blue
As blue as your eyes
I'm gonna take it with me
When I go

Old long since gone
Now way back when
we lived in Coney Island
Ain't no good thing
ever dies
I'm gonna take it with me
when I go

Far far away a train
whistle blows
Wherever you're goin
Wherever you've been
Waving good bye at the end
of the day
You're up and you're over
and you're far away

Always for you, and
forever yours
It felt just like the old days
we fell asleep
on Beaula's porch
I'm gonna take it with me
when I go

All broken down by
the side of the road
I was never more alive or
Alone
I've worn the faces off
all the cards
I'm gonna take it with me
when I go

Children are playing
at the end of the day
Strangers are singing
on our lawn
It's got to be more
than flesh and bone
All that you've loved
is all you own

In a land there's a town
and in that town there's
A house
and in that house
there's a woman
and in that woman
there's a heart I love
I'm gonna take it
with me when I go
I'm gonna take it
with me when I go.


06.05.2016.

Sevdah...

03.05.2016.

Današnji dan...

25.04.2016.

...

Tijesno je u ovom prostranstvu. Vrtim se u krugu zamišljenom davno, vrtim cigaretu koja gori među prstima, vrti mi se. Popusti samoga sebe, kaže neka izmišljena muza, šapuće sa ramena, a ja šutim i skrolam gore-dolje, umaram se korisnim informacijama i hranim beskorisnim. Snijeg je jutros osvanuo. Plaču zaprepaštene bašte, otme mi se uzdah iz Bašeskijine samoće koju čitam često, kao i Veneciju uostalom... ili Dučićeve Jablanove... Rijetka je dobra poezija. Rijetka je dobra poezija meni. Rijetka je dobra poezija meni koji ljude uvjeravam da je i loša poezija dobra i lažem ih strastveno. Za ljubav svih muza mrtvih i živih pjesnika koje šapuću na uho potrošenima što kopaju po presahlim rudnicima i traže svoje Jablanove i Venecije.

19.04.2016.

Jutarnja dokolica

U zadimljenoj kafeteriji sjedi Mefisto. Pije kratku kafu i zamišljeno gleda prema istoku. Iza brda izlazi Sunce, a on voli posmatrati kada ono izlazi i razbija jutarnju izmaglicu. Pregleda neke papire, prebire po njima nemušto i kalemi jednu cigaretu na drugu. Mefisto uvijek prvi nazove selam kada ulazi u kafeteriju. Kakav bio on Nečastivi bio kada se ne bi znao prilagoditi vremenu i prostoru. Posmatra ljude i uzdiše. Davno je prekoračio normu i sada nema kome da šapuće na uho o zabranjenom voću. Novo je vrijeme. Više nije potrebno mnogo truda i nagovaranja. On i ne zausti, a voće otpada sa grana. Gladne oči ga kupe u košare i reklamne kese na kojima je odštampao svoje ime na nekoliko svjetskih i nekoliko izmišljenih jezika. Pjevuši neku pjesmicu i razgleda okolo nezainteresovano. Dosađuje se i crta prizor uvele topole na račun od kratke kafe. Iz džepa vadi grafitnu olovku i crta nemarno. Sjeća se kad je topola tek izbila iz zemlje. Sada je slika kako vene na jutarnjem suncu i dodaje sjenke mrtvih duša kojima je nekad šaputao na uho. Prisjeća se sa nostalgijom Čovjeka. Umoran je od dokolice. Kao i svako biće unakaženo i obdareno taštinom, sjeća se onih ljudi sa kojima nije mogao izaći na kraj. Mefisto naručuje još jednu kafu i čita novine, a gradom prolaze ljudi sa malim Č i on im se smiješi. Gotovo da ih žali kad ih vidi ovakve. Samo jednom pukne prstima i cijela kafeterija potone u dugačku i besmislenu raspravu o tome ko je kriv za ovo ili ono. Oklijeva da još jednom pukne, pa da lete pepeljare i šolje. Neće. Plitka je to igra za njega. Mefisto na izlazu ostavi bakšiš i pozdravi se sa svima. Ljudi ostanu unutra da jedni drugima kazuju kako ne znaju šta ih je snašlo. Od lokalne pređu na državnu i svjetsku politiku, kurve i narkomane, pse lutalice... Još jedan dan će proći. Uredno treba popuniti papire. Mefisto će sa uzdahom sebi priznati da je uspio u svojoj nakani. Ali od toga mu neće biti bolje...


18.04.2016.

...

Trebalo bi napisati povijest ludila na ovim prostorima. Ratovi su opće mjesto. Njih treba zaobići. Ne kopati po rakama i stratištima. Te rane će uvijek biti tu, spremne da se izlože kao reklamni blok između fudbalskih utakmica. Trebalo bi zavući se u arhive, kopati individualne banalnosti i sve silne ljubavi i mržnje van kolektivnog pamćenja. Ispričati priču o niskim strastima koje od mudrog i visprenog čovjeka naprave idiota sa toljagom, sjekirom ili kamom u ruci. Istražiti mnoštvo priča koje je historija zaboravila i napraviti presjek banalnosti iskustva života na ovim prostorima. Trebalo bi izložiti jedinstvenu sliku o tome. Ali to se neće dogoditi, jer ćemo nastaviti živjeti u uvjerenju da je svaki čovjek poseban, da je moja i tvoja priča samo moja i tvoja, da se nikad i nikome nije ponovila. Trebalo bi razuvjeriti ljude napokon. Relativizirati i moje i tvoje. Naše je ionako relativno, ma koliko se trudili da mislimo drugačije.

15.04.2016.

''Za sve one kojih nema, a danas bi se s nama smijali, mi biramo da šutimo, jer i oni bi sa nama šutili...''

27.03.2016.

la la la...

18.03.2016.

أشد الفاقة عدم العقل

07.03.2016.

Sjenke

Ponekad u svojim dugim i besmislenim šetnjama pustim gradom uhvatim sebe kako na dobro poznatim uglovima ulica vidim sjenke ljudi koji više nisu tu, koje su sretne okolnosti odvele u neka druga, valjda sretnija mjesta ili koje su nesretne okolnosti odvele u groblja i mezarja rasuta po obroncima brda i planina. I ta lica su rasuta po cijeloj kasabi, kao i groblja, uostalom. Razlika između groblja i ovih drugih je jedino u tome što groblja imaju kakvu-takvu konstantu u svojoj korespondenciji sa mnom, dok ostali ostavljaju neki potencijal da će od sjenke nekad ponovo da izbije ljudsko biće.

Navikao sam ja na ovu zemlju odavno. Sve što volim i sve što prezirem je u njoj, tako da me više ne mami ta svjetlucava slika ''dobroga života'' koji je drugdje, kako odgovorno tvrde ovi što su tu, lakše dostupan. Televizor sa katodnom nije veliki nedostatak. Nedostatak jeste, ali ne ogroman.

Onda se pojavi neko od tih sjenki negdje na šanku i povede se onaj dosadni, defetistički razgovor o sirotinjskom karakteru naše egzistencije. Šank sve trpi. Konobar teže, spava mu se u 3-4 ujutro, a vi pričate o prednostima i manama ovog ili onog. Katodna cijev kontra zakrivljenih oblika tečnoga kristala. Fenomenološki treba pristupiti tome, nikako emotivno. Da, baš. Opšte teze o egzilu kao usudu moraju se preći. Ali to je uvijek emotivno, ma kako se sjenka trudila da, sukladno pripovjedačkom umijeću, nahvali prednosti tečnoga kristala nad rustikalnom katodnom cijevi sa vezenim dezenom koji zaklanja mjesto na ekranu na kojem piše ''Uefa Champions League'' kada se igra Liga Šampiona. Kad krene kljucanje i kad se u sjenkama probude prave emocije, osjećam se krivim što je moj fenomenološki pristup nekome uspio, potpuno nenamjerno, nahvaliti ovaj izgovor za grad i epicentar njenih društvenih katastrofa.

U ranim rodovskim zajednicama neki čovjek je sjedio pored vatre i pričao o lovištima gdje nikad ne prestaju prolaziti bizoni. Debeli, uhranjeni bizoni od kojih bi cijelo pleme bilo sito i debelo do kraja vječnosti. Onaj shuđeni lovac-sakupljač koji je nakon tri dana uhvatio neku još shuđeniju, mršavnu antilopu - gledao bi u njega i zamišljao kako takvo mjesto zaista postoji, kako negdje zaista bizoni stalno prolaze i ne treba puno truda da ih se ulovi, donese kući i prehrani porodica. Njihovo meso je bolje od svega što je ikada probao. Uz to još dođe ruska salata kojoj bi pripovjedač ogrnut mršavim krznom dao neko ime prikladno za jezik te rodovske zajednice.

A onda su, jednoga dana, zaista pronašli mjesto gdje bizoni prolaze sporo i stalno, do kraja vječnosti. Nije nikakav teret da ih se ulovi, donese kući i prehrani porodica.

Onaj pripovjedač, sit i debeo, nakon nekog vremena bi pričao o starom, dobrom vremenu kada su lovci tri dana lovili jednu antilopu. A tek okus njihovog mesa! Ništa bolje na svijetu nije bilo od okusa mesa mršave antilope!

I dalje lovim sjenke i besmisleno šetam kroz pusti grad. Eno ih, rasute su po uglovima ulica i čekaju me da im dođem. Stoje kao spomenici jednom izgubljenom vremenu o kojem ne znam kakvo mišljenje zaista imam. Da mi ne nedostaju, do sada bi sigurno iščezli u mrak ili izmaglicu.

28.02.2016.

...

 
 
15.02.2016.

PostWarSound

03.02.2016.

Elitna Prostitucija

Novac mijenja ljude i to nije nikakva tajna. Milijarder Jack Ma, osnivač Alibabe, stranice koja je neka vrsta azijskog e-baya, ovih dana je ''pišao sirotinju'' i neki od mojih bogatih... ne mogu reći prijatelja, recimo poznanika, rado su podijelili misli tog ''genija'' na društvenim mrežama, također pišajući bh. sirotinju iz nekog apartmana u Londonu, pozlaćenog tornja u Rijadu, Sarajevu, Zagrebu ili Frankfurtu.

 Jasno je meni da niko ne želi izgubiti privilegije stečene zasluženo ili nezasluženo. Oni treba da svoje privilegije brane, a sirotinja, tj. mi, obični ljudi, treba i mora da te privilegije napada.

Da parafraziram Marxa, ko ima pare - on ima pravo da misli, ko nema pare - džaba misli, svira kurcu dok god se ne ispostavi i uspostavi suprotno. Međutim, kada neki bh. građanin koji živi iznad svih parametara svjetskog srednjeg staleža sa svojom ''rajom'' podijeli ovo smeće od mišljenja i podvaljuje ga pod misao, shvatiš da ti se neko iz svog ugodnog dnevnog boravka upravo posrao na glavu. I ne samo tebi, već i svim tvojim prijateljima i rodbini. Što nije nimalo ugodno, mora se priznati. Padne ti na um strijeljanje Romanovih i lahko ga opravdaš. Bez trunke grižnje savjesti.

Jer ako neko ko ima sve u životu može pišati sirotinju sa svog pijedestala stečenih ili naslijeđenih privilegija, šta može očekivati kao reakciju od te iste sirotinje? Milijarde ljudi žive u sjebanim svjetovima kojim vladaju ovakvi samoproglašeni polubogovi kojima nije dovoljno što imaju takav status u ovom zemaljskom panteonu, već te s vremena na vrijeme popišaju. Da je u pitanju oholost, to bih razumio. Pogan čovjek i jebiga. Ali nije! To čak nije ni kurčenje. To se u tim polubožanskim glavicama računa kao prvoklasna misao i filozofija vrijednija od svih svetih i nesvetih djela. Jer zaista tako misle. Tu nema nikakve skrivene mudrosti, to je tako.

Pišam sirotinju, ergo sum!

A negdje u albumu se kiti petokrakom i pionirskom maramom, pjevajući zahvalnice drugu Titu i Jugoslaviji. Drugi se kiti perjem vjere i misli da se i sam Gospod Bog slaže sa tim smećem, sa tim izgovorom za ljudsko biće. Odrođen od ljudi, polubog, besmrtnik. Da nema smrti koja nas sve čeka kao posljednji i jedini čin pravde na ovome svijetu, trebalo bi je pod hitno izmisliti.

30.01.2016.

If I never see the English evergreens...

27.01.2016.

Papirne rezolucije

Prošlog ljeta u jednoj bašti obećali smo jedno drugom da ćemo do tridesete uspjeti ostvariti nešto u životu ili ćemo postati haze budale. Koncept povijesno nazvan ''haza budala'' u bošnjačkom narodu (a možda i u druga dva konstitutivna) predstavlja potpunu slobodu od svih konvencija i početak bavljenja onim što ti je ćejf i što donosi profit, bez obzira na legalne implikacije takvog čina ili više njih. Ostalo je još par dana da se univerzum odluči da li da me pusti s lanca ili da mi ponudi neki racionalan i objektivno prihvatljiv raison d'etre. Ona je, po vlastitom priznanju, vrlo argumentovano, isti pronašla i nema razlog da se bavi tim konceptom ozbiljno. Sasvim je očigledno da ja još uvijek nisam, iako imam još par dana. Nije mnogo, ali mnogo toga bi se moglo dogoditi u tih par dana. Možda bi i trebalo. Ni dana više, napisano je na računu slastičarne u kojoj smo pojeli burek i sladolede od lješnjaka i čokolade.


26.01.2016.

numb

22.01.2016.

Oh, Ramona...

Napišem nešto. Onda rukama prekrijem lice, uzdahnem i otvorim kutiju cigara. Zapalim i ne mogu podnijeti vlastitu riječ. Onda krenem, kotrljam se niz brda i doline, slažem se sa onim što prsti kažu, mogu se naći u tome, dobro se osjećam dok je tako... Kao pjesma, kao neki istočnjački ritam, kao zvuk naja koji prestane da svira u pauzama dok hašiša nema, kao zvuk naja koji svira dok se njišemo u skladu sa vremenom, prostorom, svime. Zavidim onima što vole i srljaju u propast. To je kratkoga vijeka, ali je prelijepo. Zaboravio sam taj osjećaj i osjećam se dobro u tom procjepu, u tom praznom, neprevaziđeno praznom prostoru gdje nema nikoga, ničega i ništa. Ipak zavidim tim ludacima što večeras na minus 20 pod nekim prozorom pričaju priče od kojih nema ništa, pričaju uzavrele fraze, renovirane misli, ideje za život, uzbudljive laži koje čekaju da postanu istina. Priče o tebi, meni, njoj, njemu, nama, njima... Priče o nekom gradu za kojeg smo odgovorno tvrdili da postoji, a nikada nije postojao. A možda i jeste, samo smo se mi nekad davno zajebali, rekli pogrešne riječi, slušali vlastite prste što pišu ono što je samo i isključivo u tom i samo tom jedinom trenutku bilo istina. Promijenili smo se i sada možemo reći da nam je žao. Ali to je banalno. To se ne govori. Sa odgovornošću treba prihvatiti prezent takav kakav je, poslušati vlastite prste što pišu i kajati se ponovo za deset godina za sve što smo danas rekli bilo kome. Zavidim onima što večeras vole i srljaju u propast. To je kratkoga vijeka...


19.01.2016.

الفكرة إذا ولدت فـ ليس بالوسع التخلص منها .. بالوسع خياتنها فقط





15.01.2016.

Gusarska ispovijed

Štedim riječi. Zidam ih u temelje kao škrtac pare. Selektivno pristupam. Umorno odstupam. Pogledaj prazninu u koju tonem sa osmijehom na licu. Monotoniju obavijenu cinizmom koji oživljava mrtve i umara žive. Umor. Pogledaj umor i stidljive bore što jedva čekaju da se pojave čim završi proljeće, prođe ljeto i dođe jesen ove ničim izazvane avanture. Vrijeme prebrzo ide, a ja nisam vidio Rim. Nisam prošao Cezarovim stopama, ni popio kafu kod fontane Di Trevi. Nisam vidio Istanbul, grad Konstantina, plijen Mehmeda i dragulj Zakonodavca. Zaboravio sam da je sve to važno. Ukrcao sam se na izmišljeni brod, zaplovio na izmišljenu pučinu i počeo da pljačkam izmišljene brodove po izmišljenim obalama. Sa svojom braćom i sestrama, sa gusarima ove naše izmišljene, vješto smišljene, nepromišljene i umišljene alternative isplovio sam davno. Jer na kopnu je život sumoran i nema se šta tražiti.


11.01.2016.

Sjeb

Iz godine u godinu napuštale su nas ambicije, snove smo zamijenili alkoholom, drogom, sektama, iluzijama, sprženih mozgova stali smo ispred ogledala i sami sebi rekli da ništa i nikad nećemo promijeniti, jer tako je kako je, šuti, sjeti se rata, sjeti se pakla, sjeti se smrti, sjeti se bolesti, sjeti se da može biti mnogo gore od ovoga. Jednog februara počelo je da gori i podsjetilo nas kako je malo potrebno da se cijeli jedan sistem poljulja u njegovom temelju. Onda su došli neki čudni ljudi sa iracionalnom pričom i sve se rasulo u paramparčad, kao što se uvijek rasulo i kao što će se uvijek rasuti u ovoj zemlji i sa ovim narodom koji nije loš, ali nije ni dobar, već potpuno prosječan i izluđen jadom, čemerom, ptsp-om, strahom, STRAHOM i ostalim stvarima koje ne vrijedi nabrajati. Malo vatre, malo izgorenih zgrada, malo zloupotrebe, malo ubačenih trolova, dva-tri uhapšena čovjeka za nastavak puke egzistencije u ovom samrtničkom hropcu u kojem živi 80% ljudi i koji nema svoj konac, svoj sretan ili nesretan kraj, alii ima savršeni potencijal da traje vječno, jer to ga krasi, jer hljeba ima i ne puca se. Postali smo robovi trendova, hitova, hajpova i gluposti. Podatak da je Edin Džeko dobio crveni i da se dijete ubilo zbog zlostavljanja u školi ima u svojoj suštini isti društveni potencijal i istu društvenu reakciju, jer lešinari vole kad Edin Džeko dobije crveni i kad se nevino, jadno, silovano i zlostavljano dijete ubije, to znači skok na iracionalno postavljenom brojilu klikova, lajkova, kuraca, palaca, veću čitanost, gledanost, popularnost (najodvratniji ovovjekovni pojam). Već sutra će ovaj postmoderni Levijatan koji su nazvali Bosna i Hercegovina nastaviti da živi svoj odvratni etički sunovrat i zaboravit ćemo da smo već jučer ronili krokodilske suze i pričali o tome kako je sistem ubio dijete i kako je Džeko dobio crveni, jer sutra prestaje biti profitabilno pričati o tome. A sistem će i dalje ubijati djecu, jer tako je postavljen, nakrivo nasađen i bolestan, sa tumorima pravilno raspoređenim po cijelom njegovom tijelu.

10.01.2016.

___

01.01.2016.

Once more, don't forget us... We play rock'n'roll... Happy New Year!

29.12.2015.

Ode i deda na vječna lovišta...

28.12.2015.

Happy New Year

Vrijeme leti prebrzo. Petnaesta godina novog milenija prolazi, a tek je jučer skončala četrnaesta. Sjećam se, pio sam vino, gledao TV i izašao, kao i uvijek, poslije dvanaest. Potpuno je banalno da ne mogu biti sam na bilo koji ili bilo čiji praznik. Možda bi bilo istinitije reći da moram biti s ljudima. Valjda volim taj palanački odnos prema svetkovinama i danima određenim za radost koja po pravilu ne dođe. Neko sa viškom optimizma bi dodao da je ''u traganju smisao'', ali meni se takve teze nemalo gade, iako je moguće da su istinite. Moj pretpraznični cinizam zamijenit će praznična praznina, što ima i nekog smisla ako se uzme u obzir da su ''praznik'' i ''praznina'' istoga porijekla. Ima, ipak,  nešto nevjerovatno uzbudljivo u dolasku nove godine, kao da svako pomisli (ili se barem nada) da će baš u sljedećoj stvari da krenu kako treba. Treba reći, da ostane zapisano, kako je petnaesta bila jedna sasvim pristojna godina. Statistički gledano, treba kucnuti u drvo (kad bi statistika bila ikakvo mjerilo ljudskog zadovoljstva i kad bi kucanje u drvo bio smislen čin).

27.12.2015.

...

24.12.2015.

Krš

Na jednu stranu, zelenom bojom, piše šta rade ''uspješni'', na drugoj, crvenom bojom, piše šta rade ''neuspješni''. Da želudac izvratiš od raznih recepata za mršanje, debljanje, pločice, pare, štednju, mamurluk, seks i ostale stvari koje zovu život. Sreća, kocka, to je život. Tačka. Dobra karta i ništa više. Treba odigrati do kraja, trpit gluposti i čekati dobitnu kombinaciju. Znam ljude spartanski discplinovane koji su propali u životu. Znam ljude kojima je život zajebancija. Prosto je tako. Ko god kaže da nije, laže. Ako je nekom utjeha neka narodna mudrost, uredu, ali za svaku mudrost postoji ona koja govori suprotno. Ko drugom jamu kopa, sam u nju pada, al malo sutra. Karma nije porezna inspekcija.


18.12.2015.

Memories and fictions...



16.12.2015.

Nocturnal Epiphany

Zora sviće. Šta ja radim ovdje? Uvijek magloviti grad, nepoznata kafana i nepoznati ljudi. Sevdah i wireless internet nisam zamišljao u istoj rečenici. Da li se još neko od ovih ljudi pita: ''Šta ja radim ovdje?'' Gazda kafane, dobar čovjek, pogleda me, kao da zna, i reče: ''Šta ja radim ovdje?'' Kad zora sviće znaš da obično ne slijedi ništa dobro. Znaš da je sinoć bilo odlično i da će danas i sutra biti loše. Nespreman si za loše. Nije pametno razmišljati kad dotjeraš cara do duvara. Treba nastaviti. Treba ludilo istjerati do kraja, dočekati noć da se ode kući, a ne kao kreten ići po danu. Obično takva odluka padne. Obično je pogrešna, ali jebiga. Vrijeme je za kafu. I limun s kafom. I vruće kifle. Nije vrijeme za odgovor na pitanje koje ti dolazi s telefona. ''Gdje si?'' Evo me, sad ću. ''Ali gdje si?'' Brzo ću. Treba odlagati sranja. Ne treba se sada suočiti sa raznim istinama, pretpostavkama, prekidima, ljutnjama. Doći će vrijeme i za to. Sada treba popiti kafu i razmotriti sljedeće korake. Depresivan sam kada zora sviće. U zoru ne postoje boje, sve je u nijansama sive. Vidiš svijet takvim očima, a taj pogled ti ne treba. Oni koji se tek bude ne razumiju ništa. Oni koji su svu noć tu... ni sinoć nisu ništa razumjeli. Vrijeme je da staviš tačku na neke stvari, govori mi onaj racionalni glas koji se u zoru javi, valjda podstaknut nedostatkom boje u svijetu. Podsjeti me da nije dobro ovako. Treba to zapisati na komad papira. Zovem taxi. Idem kući. Nikad više. A-ha.


11.12.2015.

...

01.12.2015.

Dosadno. Super.

Kad pogledam valove izbjeglica i rat na Bliskom Istoku generalno ili rat generalno, onda mi ona naša cinična ''samo nek' ne puca'' i ne izgleda tako cinično, već kao velika, mudra, jebeno sofisticirana i krajnje realna misao koja ne samo da ima smisla, već treba da se ukleše na zgradi Ujedinjenih Nacija, da se istetovira na čelo svakom šupku koji mašta o Call of Duty scenarijima (a nikad nije dvicu uzeo da igra na veteran, pička, a kamoli prešao 4 puta, nije da se hvalim), da se sagrade spomenici i da se promoviše ta mudra, krajnje mudra i potpuno humanistička misao - ''samo nek' ne puca'' - po cijelome svijetu kojim hodaju raznorazni probisvijeti sa erektilnom disfunkcijom i vedre i oblače zbog procenta na GDP-u koji fukara i raja nikad nije osjetila, niti će ikad osjetiti. Nema posla. Dobro, biće. Dosadno je. Super, zahvali Bogu. Nema para. Može na crtu. Ali ne puca. I koliko njih bi danas sve na svijetu dalo samo da jedan dan ne puca.


 

27.11.2015.

Za sve one kojima nismo zavrnuli turu večeras i vice versa...

18.11.2015.

Our love was on the wing, we had dreams and songs to sing...



By a lonely prison wall,
I heard a young girl calling
Michael, they have taken you away,
For you stole Trevelyan's corn,
So the young might see the morn.
Now a prison ship lies waiting in the bay.

Low lie the fields of Athenry
Where once we watched the small free birds fly
Our love was on the wing, we had dreams and songs to sing
It's so lonely 'round the fields of Athenry.

By a lonely prison wall,
I heard a young man calling
Nothing matters, Mary, when you're free
Against the famine and the Crown,
I rebelled, they cut me down.
Now you must raise our child with dignity.

Low lie the fields of Athenry
Where once we watched the small free birds fly
Our love was on the wing, we had dreams and songs to sing
It's so lonely 'round the fields of Athenry.

By a lonely harbor wall,
she watched the last star falling
As that prison ship sailed out against the sky
Sure she'll wait and hope and pray,
for her love in Botany Bay
It's so lonely 'round the fields of Athenry.

It's so lonely 'round the fields of Athenry.

Low lie the fields of Athenry
Where once we watched the small free birds fly
Our love was on the wing, we had dreams and songs to sing
It's so lonely 'round the fields of Athenry.

09.11.2015.

Luđačka Košulja

Nakupilo se. Datum se približava. Dan i sat. Još jedan mali Dan D. Još jedan small step for mankind, ali giant leap for yourself. Sjediš u sobi i čitaš Džamonju, slušaš jednu pjesmu na repeat i pušiš prvi joint nakon mnogo vremena. Dan za danom prolazi, a prašina se nakuplja. Pjesma i joint su nepopravljivi kliše i najbolji argument da se sačeka pet do dvanaest. Pogled na sakupljene knjige, prazne listove koje treba ispisati i cijelu tu zbrku stvari od kojih treba napraviti nešto. Tako je blizu, ali ko će to...

Na google istražuješ da li je propao projekat Lockheed Martina F-35, jer to je važno za tebe i za tvoju budućnost. Provedeš sate i sate istražujući komponente jednog zamišljenog borbenog aviona, sagledaš 3 dokumentarca o stealth tehnologiji, pa onda 3 o tehnologiji protiv stealth tehnologije. Jer bez toga ne bi preživio ovaj život. Jer od toga se živi. Inače, sve su prilike da je taj projekat propao i da nema od toga ništa. Čisto da se zna. Zbog želje da F-35 bude nevidljiv, nema dobru pokretljivost i ne može nositi dovoljno naoružanja. A sve što se kreće u zraku jednoga dana će biti vidljivo, jamče svi ozbiljni fizičari. Loš projekat prema mišljenju mnogih.

Onaj brlog od obaveza i dalje stoji na mjestu. Skuplja prašinu, taloži nemir i svakog dana postaje sve manje i manje podnošljiv. Bliži se pet do dvanaest, usud ljudi poput tebe i način opstanka u (uslovno rečeno) civilizovanom svijetu. Kreneš do brloga, odlučan da razbiješ tu gomilu birokratskog preseravanja (bolji si od toga, naravno da jesi, poseri ih), ali onda se sjetiš da bi bilo dobro pročitati ONU knjigu koju si započeo prije 17 hiljada godina, jer to je tada bila stvarno dobra knjiga i ne znaš zašto je nikad nisi do kraja pročitao. Naravno, pročitat ćeš je sada...

Kasno u noć naviješ sat da te probudi rano. Staviš neku retardiranu melodiju, jer ako staviš neku pjesmu koju voliš, više je voljeti nećeš. Probudiš se u zoru, otvoriš oči sekundu prije nego alarm treba da zvoni. Uvijek. Jer došlo je pet do dvanaest. Vrijeme je za ludilo, za 48 sati bez sna, za testiranje granica vlastitog uma i tijela, za performanse koje u prethodnim danima - ne da nisi znao da možeš dostići - nego nisi ni sanjao. Dođe trenutak, prođe pet do dvanaest, obriješ se, okupaš, ispeglaš se i pojaviš na vrijeme sa svime što treba. Odaju te samo podočnjaci na Red Bullu i litrima kafe. Rano je, nije ni važno.

Nakon svega sebi kažeš ''nikad više''. Nije zdravo. Jebo te F-35 i stare, nepročitane knjige. Ali takav si čovjek i džaba se nadaš da ćeš ikad biti drugačiji. To je sistem koji, nažalost, donosi uspjeh. Do sljedećeg malog Dana D ti neće na pamet pasti ni F-35, ni F-22, ni stare knjige koje nisi pročitao. Teza o insanu kao teškom hajvanu se po ko zna koji put pokazala kao aksiom.

27.10.2015.

...

Nikad veće gotive kao u zadnjih 20 godina, govorim dok ispijam kafu i čitam Dnevni Avaz, glasilo Fahre ujedinitelja. Da si ostao raditi ovdje, kurac bi to govorio, reče mi konobar, ne shvatajući sarkazam na prvu, pa se odvali smijat i pusti ''Šta bi dao da si na mom mjestu'' od Bijelog Dugmeta i otpjeva je do kraja. Postratni kapitalac ulazi u kafanu i priča vlastiti hvalospjev. Ne jedi govna Pire, kao u glas rekoše mu dvojica sa šanka. Piši me, kažem. Nikad veće gotive, podjebava konobar. Nemam sitno. Stvarno nemam. Donijet ću do jedan. Ne moraš. Znam, ali hoću.

U kladionici radi neka nova ženska. Oskudna ponuda. Kupovi, garant promašaja na fudbalskom klađenju. Crvenokosa i ja pijemo kafu, ona se jada na psihičke probleme. Skida se sa lakih droga i od toga pravi dramu. Hoće da ide psihijatru, odgovaram je od toga. Depresija je bolest buržoazije. Lake droge se ne zovu džaba tako, da su teške, išlo bi se u komunu. Svijet je šaren kad je jesen. Neki klinac kaže dobar dan i odlazi na basket da trenira sam. Crvenokosa odlazi i na nečemu se zahvaljuje, a ja prebirem po džepovima i vadim trolejbusku kartu staru 3 godine.

Na ulici bageri. Neupućenom oku bi se učinilo da je u pitanju progres. Zapravo je u pitanju zamjena vodovova starog šest milijardi godina. Ali nikad nije kasno. Ne treba biti cinik. Ne treba. Treba udahnuti duboko, kupiti crvene paprike i patlidžan i napraviti ajvar, jer ajvar je rajska hrana. Sreo sam druga u invalidskim kolicima. Stariji čovjek, ali pravo dobar drug. Nisam ga vidio godinu dana. Kaže da ima fantomske bolove i zove me na piće. Pričamo o tome kako je, šta ima itd. Živi u Africi do jeseni, a u Bosni do proljeća. Tako, kaže, reguliše te fantomske bolove. A i rakija pomaže.

Odjednom lijep jesenji dan postaje hladan i zajeban utorak. Iz dimnjaka šiklja dim i ljudi se uvlače u svoje jazbine. Sasvim bezbrižan dan. Neka takvih bude mnogo.

26.10.2015.

U slavu duhana

Karahasana su jednom pitali da li osjeća diskriminaciju u Zapadnoj Evropi zbog toga što je musliman. On im je odgovorio: ''Kada vidim kako je pušačima, nemam na šta da se žalim.'' Ko god je ikad uživao u čarobnom nikotinskom ćejfu, zna da je rastanak sa njim teška i bolna odluka. I dok pišem, osjećam da mi nedostaje taj magični demon, kao da su u njemu sve muze od antičkog svijeta do dana današnjeg. Ne, nisam prestao u potpunosti, iskreno vjerujem da je to nemoguće. Ako je i moguće, sumnjam da to želim. Negdje sam pročitao jednu anegdotu o Andriću. On je, kaže priča, na kraju dana sjedao u svoju fotelju i zapalio jednu jedinu cigaretu. Svaki dan. Nobelovac je nobelovac, pa se s njim nema smisla takmičiti. Ograničio sam se na 3 cigarete dnevno. Jedna ujutro, druga negdje poslije posla, treća pred spavanje. Sada će neki koji su prestali uživati u tom prekrasnom poroku reći kako to nije to i kako treba ili prestati u potpunosti ili nikako. Možda su upravu. Ali to u ovom trenutku meni nije važno. Držim se svog besmislenog rasporeda i čekam da se nagomila želja. Tih nekoliko minuta postaju bezvremenski ritual, utopija koja nestaje u dimu.


15.10.2015.

Narodna Republika Error 404

Kad ti dan krene sa gospođom koja podsjeća na vješticu iz familije Adams koja te jebe u zdrav mozak i penetrira riječima tamo gdje se ni Mengele ne bi usudio zaći skalpelom, pa dan pređe na kancelariju x u kojoj radi nešto mlado, glupo i organizovano poput albanske turističke zajednice iz vremena Envera Hodže, onda skoči u kancelariju y u kojoj radi polupismen, ali jeben seljak koji ti se smiješi po nacionalnom ključu i govori ti ''vaš problem seže u prošli mandat, ja nemam ništa s tim'', uskoči u kancelariju z u kojoj sjedi pomoćnik ministra za enta pitanja i igra pasijans na i7 računaru (majka mu stara, bar civilizaciju instaliraj, pa pritisni alt tab kad uđe radnička klasa), izroni u kafanu gdje ti neki softa ''dokazuje'' kako nikad čovjek nije sletio na Mjesec i da je ''to sve američka propaganda'', gdje ti neki polukomunista od 50 godina sere kako ''im nije odgovarala JAKA JUGOSLAVIJA'' i gdje ti konobar produži kafu do vrha, shvatiš da, za razliku od Bosne, postoji izvjesna prednost života u Bundesrepublik Dojčland ili nečemu sličnom.

01.10.2015.

...

19.09.2015.

“Youth ends when egotism does; maturity begins when one lives for others.”


 

07.09.2015.

you've got that shotgun shine...

02.09.2015.

...

iz kafane gledam na pravoslavno groblje. besmislena nostalgija. val sjećanja odletio je u devedeset treću. tu sam se igrao dok sam bio dijete, uvečer se skrivao iza visokih krstova i plašio prolaznike sa prijateljima. nostalgija ne pita da li je bio rat ili mir. ona samo pomiluje, kao dah ljubavnice na vratu, i prođe pored čovjeka, neuhvatljiva, neodređena, potpuno nedokučiva i vjerovatno nestvarna. ne pita da li je neko u blizini poginuo, a jeste. da li je neko ranjen, a jeste. samo prođe i vrati te u neko vrijeme koje nije ni sadašnje, ni prošlo. vrati te u fikciju vlastitog života koji se nikada nije dogodio na način na koji ti Ona nalaže da misliš. prekrasna, šarena laž. kao ljubav. kao sreća. kao mir. kao tajna zakopana u dubine do kojih ti se ne ide bez šarenila, uljepšavanja i efekata. na velikom krstu vrana jede orah. djeca se i dalje skrivaju iza njega i plaše prolaznike u rani akšam. malo iznad dešavaju se prve ljubavi, one kojih se sjećamo do kraja života, redovno bolne. najbolnije. a kad na njih pomisliš, opet osjetiš onaj isti dah i sve izgleda nestvarno, izrendano u najboljim holivudskim programima i snimano iz najboljeg mogućeg ugla. sva naša sjećanja su laž. vjerovatno je dobro što je tako.



Noviji postovi | Stariji postovi