Inertia

...we take no prisoners and we eat the wounded.

23.12.2017.

where are you when I need you, where did you go...

20.12.2017.

/

17.12.2017.

Orange

Na kamin stavljam koru od narandže. Prijatan miris izgaranja posljednjih sokova narandžina života budi u meni uspomenu na neko pradavno vrijeme. Podsjeća me na život, radosno skakutanje psa, sakupljanje bilja u proljeće, na crnog arapskog konja i mog umrlog djeda. Oduvijek sam mislio da neću živjeti dugo, ali nisam imao problem s tim. Mori me smrt drugih ljudi, a kad jednom dođe i vlastita, pozdraviću je i prepustiti se sudu boga ili ništavila. Djed je bio visok i mršav čovjek. Imao je mnogo djece. Žena, moja nena, bila je bogata, begovica, a on je bio komunista. To ga nije spriječilo da petkom ide u džamiju, iako danas govore da je bilo zabranjeno i da se nije moglo ili smjelo. Kada je shvatio da će propasti Sovjetski Savez, svu je zemlju s djecom orao i sijao žito. Slutio je da se bliži kraj i tom njegovom idealu u koji je do kraja vjerovao, ali je bio i realista, za razliku od svog brata koji se htio javno odreći sina koji je počeo privatno rezati daske i prodavati građu ljudima, ''time rušeći temelje našeg samoupravnog socijalizma''. Djed je umro sedam dana nakon pogibije svog unuka. Majka kaže da se samo okrenuo na desnu ruku, prošaputao šehadet i otišao tamo gdje idu komunisti koji su petkom išli u džamiju. Umro je od kratkotrajne i silovite tuge. Iako je bila posljednja godina ratnog užasa, u svojoj glavi imam sliku šporeta sa kojeg dopire miris narandžine kore.

16.12.2017.

Темная ночь




Темная ночь, только пули свистят по степи,
Только ветер гудит в проводах, тускло звезды мерцают.
В темную ночь ты, любимая, знаю, не спишь,
И у детской кроватки тайком ты слезу утираешь.

Как я люблю глубину твоих ласковых глаз,
Как я хочу к ним прижаться сейчас губами!
Темная ночь разделяет, любимая, нас,
И тревожная, черная степь пролегла между нами.

Верю в тебя, в дорогую подругу мою,
Эта вера от пули меня темной ночью хранила...
Радостно мне, я спокоен в смертельном бою,
Знаю встретишь с любовью меня, что б со мной ни случилось.

Смерть не страшна, с ней не раз мы встречались в степи.
Вот и сейчас надо мною она кружится.
Ты меня ждешь и у детской кроватки не спишь,
И поэтому знаю: со мной ничего не случится!

12.12.2017.

''You show me a writer that says he/she is satisfied with what he/she wrote and I'll show you an amateur...''

09.12.2017.

/

Ne volim ovakav petak. Isforsiran je i nebitan. Poslije ubitačne sedmice trebao je donijeti čudo. A nije. Laissez-faire, mon amour, c'est la vie. Možemo obaviti standardne navike, razmijeniti tijela i otići kućama, ali..

03.12.2017.

Sunday Mood

28.11.2017.

Ciča zima i njene čudnovate priče

Ko sam i šta sam. Ne pitam se i ne postavljam upitnike. Iz sirotinjskih poderanih cipela sam se izvlačio dugo. Još se koprcam, ali sve su prilike da smo život i ja postigli nekakav smislen dogovor. On mene neće pretjerano umarati besmislicama, a ja njega neću pretjerano opteretiti sobom. Potpis, pečat, hatišerif, ratifikacija - sve po zakonu i redu. U stanu uzgajam avokado. Od ljeta sam čekao da čudna okrugla koštica da neke znake života. Počeo je da lista u novembru, budala. Svejedno mi je drago, nikad prije nisam tako srčano uzgajao neku biljku.

Ko sam i šta sam. Revnosno radim od ponedjeljka do petka, subotom i nedjeljom revnosno tražim utjehu za brzo proticanje vremena u bezumnom prostoru i igram se zaumnim. Čitam. Ne tako mnogo i ne previše, jer niko više ne čita previše, ali čitam. O novcu ne vodim pretjeranu brigu. Kad ga ima - trošim. Kad nema - jebiga. Biće. Nije to neki život, ali onaj pređašnji bio je mnogo gori, iako mi se u valovima nostalgije vraća i laže da je bilo lijepo. Vjerovatno i jeste, ne treba pretjerivati sa lamentima kao nekakva pizda. Jedno je plakati, drugo je biti pizda. Potukao sam se zadnji put prije dvije godine kada sam branio rođaka koji nije bio u pravu. Svejedno sam se potukao. Danas njega imam na piku i čekam jednu pogrešnu riječ. Ali pizde uvijek nađu prave riječi i izgovore, a ja sam na riječi slab jer riječima se u životu jedino i bavim.

Ko sam i šta sam. Poželio sam sreću svim izgubljenim ljubavima i ne tražim nove. Instant ljubav je u ovom trenutku dovoljan bijeg od stvarnosti. Davno sam mislio da neće još dugo, ali čini se da će potrajati. Nisam poželio sreću preko one stvari, već stvarno. Uviđam da nisam pretjerano veliki šupak prema ljudima, što je u svakom slučaju dobro. Ne trudim se da me ljudi previše znaju. Dovoljno je površno opipati puls i ne čačkati mečku. U dosadi i monotoniji sam pronašao nekakvu estetiku, a u vlastitoj okolini čudesnu distopijsku Valhalu. Družim se sa pjesnicima, alkoholičarima, hodžama, popovima i svakakvom duhovnom i materijalnom sirotinjom. Obično su ovi materijalno bogati zaista duhom siroti, a ovi duhom bogati su gola materijalna sirotinja. Onih između je najmanje. Živio Staljin i svjetska revolucija.

Ko sam i šta sam. Nevakat je za neki dublji smisao. Sve je na površini i mete se brezovom metlom. Niko sam i ništa. Nema me. Nisam tu. Baš tad se može napraviti priča.

19.11.2017.

it's nothing to me, it's nothing to see...

08.11.2017.

Waltzing on Wednesday

07.11.2017.

Ram za sliku

Ispod nadstrešnice granapa sjede ljudi i puše duhan čiji neugodan miris osjetim dok prelazim ulicu na friško ofarbanom pješačkom prelazu. Automobili ne mare za znakove, a njihove vozače i ne prepoznajem kao ljudska bića. Metonimijska iskušenja na pješačkom prelazu završavaju se prolazom vojnog kamiona iz kojeg vire namrgođeni vojnici. Koga oni brane osim posla na državnim jaslama - ne znam. Znam da u slučaju stvarnog rata neće braniti nikoga, već će pucati jedni na druge po rasporedu snaga ustanovljenim esencijalističkom povijesnom zbiljom. Trgovac hvali duhan koji ljudi ispod nadstrešnice puše, a ja se nemušto izvlačim da sam probao i da ću neke obične cigare ovaj put. Trgovac zapravo pravi cigarete od tog jeftinog duhana koji zaudara na smrt i prodaje ih u kesicama za marku i po. Siromašan svijet pristaje na tu pogodbu, trpi smrad nekih čudnih materija spakovanih u najlonske vrećice i ne pristaje na predaju pred naletom kampanja protiv pušenja što dolaze sa svih strana svijeta. Neko ko nije vičan našim narodima bi u tome svemu primijetio i izvjesnu klicu otpora, a zapravo se radi o spašavanju vlastite ovisnosti nauštrb mučnom i tegobnom procesu prestanka pušenja. Kiša lije. Izrovljeni puteljci, opšte mjesto svih naših nevolja u posljednjih 100 i više godina, pate pod naletom jesenjeg pljuska. Razumski je prihvatiti da je tako kako je i da se neće ubrzo ništa značajno mijenjati. Pitam se samo, u nedostatku ontoloških pitanja i nesuvislih odgovora, zašto sam uopšte morao napustiti toplinu svoga doma i upustiti se u ovaj tranzicijski safari.

06.11.2017.

/

01.11.2017.

Crveni novembar

''Otkrio sam kako nemam neku pretjeranu želju za promjenom'', rekao je gospodin F gledajući u kutije pune knjiga, tekstova, rukopisa... Sipao je sebi piće iz skupocjenog bokala sa debelim staklenim poklopcem, zapalio cigaretu i uzeo pero da zapiše šta je otkrio. ''Otkrio sam da nemam neku pretjeranu želju za promjenom.'' Gospodin F radi u firmi koja pravi kuće i svoj posao predano prezire. No plata je redovna, a ima i dovoljno vremena da prebire po kartonima punim knjiga, tekstova, rukopisa... ''Otkrio sam da te više ne volim i da ću se od tebe razvesti'', zapisao je F u rokovnik sa imenom svoje firme, prigodan poklon direktora za novogodišnje blagdane u svim postsocijalističkim zemljama, sa kalendarom, imenikom i mapom Jugoistočne Evrope. ''Otkrio sam da me varaš. Otkrio sam da si otkrila da varam i ja tebe'', pisao je bez pretjerane želje da to na nešto liči. Pisao je ''pisanom'' ćirilicom, a to je smatrao činom pobune protiv sistema vrijednosti koji vlada oko njega, iako sasvim uvjeren da niko nikada neće uzeti njegov rokovnik u ruke. ''Razvod nije promjena, to je samo potpis na već uspostavljeno stanje stvari'', uvjeravao je svog zamišljenog čitaoca, svjestan semantičkih nejasnoća u koje je uletio nakon tri dupla iz skupocjenog bokala sa debelim staklenim poklopcem. Sutra će opet svoj posao predano prezirati i raditi još predanije, jer mazohistički uživa u redu koji uspijeva uspostaviti u svojoj glavi, strastveno se bori sa vlastitom potrebom da namjerno pogriješi i sabotira brutalnost moderne arhitekture. ''Mišljenja sam da svijet treba srušiti i izgraditi iznova, bez obzira na posljedice'', razmišljao je i shvatio da mu stogodišnjica Oktobarske revolucije ne znači baš ništa, ali da je svakako prigodan datum da to neko uradi. ''Ona je 10 godina mlađa od mene i tebe. Ona je Lav Trocki za našu kraljevsku ljubav'', buncao je po papiru gospodin F, ne znajući da u ćošku sjedim ja i posmatram ga kako od svog bezumlja pravi životni stil. Od ničega napraviti nešto je ipak nešto. Ponekad.

28.10.2017.

Danas Danas Danas Danas Danas Danas Danas Danas

Danas bih mogao… voljeti te kao jučer, kao sutra, kao svaki dan. Danas bih mogao.. otići daleko…puno dalje no što je vrijeme, puno dalje no što oči dosežu. Danas bih mogao pružiti ruku niz križaljku zbunjenog srca i dotaći zlatnu ribicu za sreću. Danas bih napokon mogao probuditi se sretan kad sam već tebe sanjao i tvoje usne snom ljubio! Sve bih danas mogao jer danas je dobar dan : za herojski život običnog tempa, za ljubav i poneki poljubac što ga tamo daleko na tvoje šelo smjesta povjetarac ušuljavši se izmedj´ zavjesa nošen mojom željom… i srebrnom trakom mjeseca J.L.B.

26.10.2017.

Mr. Daniels makes you so sincere When the morning comes, you forget why we are here...

23.10.2017.

Antithesis

22.10.2017.

Između nas, draga, ne postoji ništa... od kako su na naša vrata kucali...

15.10.2017.

...

''I, pitam se, otkud ta strašna lakomislenost kojom se, u mladosti, odlazi u stranu zemlju? Je li to zato što nam se čini da je život dug i da ima vremena da se vratimo? To znači, očigledno, da je čoveku potrebno da zna da se nekud ne može više vratiti, pa da uvidi kako je tamo sretan bio.'' Miloš Crnjanski

07.10.2017.

...

02.10.2017.

Easy

23.09.2017.

Ponovo sam te sanjao... i vidio tako jasno neobičnu odjeću i polumuške molitve upućene borovima...

22.09.2017.

What a wonderful world

09.09.2017.

neman je pred vratima :II

04.09.2017.

Jesen stiže dunjo moja

Ljeto je skončalo u jednoj noći kada su zaboravili javiti da ponesemo kišobrane. U kafani nestalo je struje, a vješti konobar pronašao je parafinske svijeće i poredao ih po stolovima. Posramio je neugodne goste koji su odmah upalili svjetiljke na svojim pametnijim polovinama. Moj brat i ja pili smo pivo onako kako mamurni ljudi piju pivo. Polako i bez pretjerane želje za uzbuđenjima. Skončale su i smiješne ljubavi onako kako smiješne ljubavi i skončaju - nečujno, kao Kunderine knjige ostavljene negdje na prašnjavim policama. Nisam uradio šta sam želio, ali sam želio sve što sam ovog ljeta uradio. Jesen stiže sa svojim novim počecima. Iznova, iznova... Posoljenu Kartagu treba izgraditi iznova.

30.08.2017.

Ponoviti gradivo

26.08.2017.

Eto ti..

Here is your crown
And your seal and rings;
And here is your love
For all things.

Here is your cart,
And your cardboard and piss;
And here is your love
For all of this.

May everyone live,
And may everyone die.
Hello, my love,
And my love, Goodbye.

Here is your wine,
And your drunken fall;
And here is your love.
Your love for it all.

Here is your sickness.
Your bed and your pan;
And here is your love
For the woman, the man.

May everyone live,
And may everyone die.
Hello, my love,
And, my love, Goodbye.

And here is the night,
The night has begun;
And here is your death
In the heart of your son.

And here is the dawn,
(Until death do us part);
And here is your death,
In your daughter’s heart.

May everyone live,
And may everyone die.
Hello, my love,
And, my love, Goodbye.

And here you are hurried,
And here you are gone;
And here is the love,
That it’s all built upon.

Here is your cross,
Your nails and your hill;
And here is your love,
That lists where it will

May everyone live,
And may everyone die.
Hello, my love,
And my love, Goodbye.


24.08.2017.

No lovers left behind...

20.08.2017.

Sarajevo

16.08.2017.

Summer time

Ljeto je godišnje doba u kojem dođe jedan petak gdje se potegnu pištolji sa Crnogorcima iz Bijelog Polja prema ljudima koje površno znaš i koji ti godinama idu na onu stvar, gdje sjediš sa deklarisanim nacistima iz desnog krila HVO-a, kojima iz principa kažeš ''Kenan, drago mi je'', a oni se čude otkud ti tu sa likom koji njih zna i gledaš Arsenal - Leicester razmišljajući o tome ''đe sam koji kurac'', smiješ se njihovoj bijedi i kurčevoj ideji što Pavelića i Himmlera i dan danas smatra bogovima svemira i završiš među papcima koji ti kažu ''ne mere jeboga hlib'' na uljudno pitanje mogu li ovdje spustit viski da odem u wc. Ljeto je godišnje doba kad se dešavaju festivali, kad obilaziš domovinu i završiš u kafani gdje četnici kolo vode i gdje je ''Kenan, drago mi je'' mudovito reći, pa se prešuti ili promrmlja, zavisno o kilaži i konjaži vinovnika koji se s tobom upoznaje. Ljeto je godišnje doba kad se dešavaju ljetne ljubavi na njemačkom, engleskom, bosanskom i ostalim jezicima južnoslavenske provenijencije, to je godišnje doba kad se skrše sve pare i ne misli se o budućnosti, jer pržilo je strašno, a pare su nevažne. Ljeto je godišnje doba nebrige, nemara i gluposti. Važne su kada dođe jesen.

08.08.2017.

Utorak na Vječnim lovištima

08.08.2017.

Ponedjeljak u Vječnim lovištima

06.08.2017.

Raspadanje svijeta

U toku je raspadanje svijeta koji smo poznavali. Onaj svijet što su stvorili Jalta, Postdam i rokenrol možemo naći samo u fragmentima. Svjetlucavi Canoni, iPhone-i i androidi bilježe arhitekturu jednog zaboravljenog prostora i napore nekog zaboravljenog čovjeka. Prestaju postojati autentični prostori i kulture, sve se urušava u hiperinflaciji informacija. Čak i desničari koriste google, skype, snapchat i facebook dok brane svoj način života od najezde nepoznatog. Liturgije, mise i džume imaju svoje livestream prostore. Vještačka inteligencija polako nastaje u mračnim dubinama cyber-prostora, a mi umišljamo da ćemo znati šta ćemo s njom. Bacamo svoje živote u cloud jer tako je lakše. Pamćenje postaje suvišno. Emocije postaju tehnički višak i prodaju se na inačicama e-baya. Roboti prave automobile, softver ih vozi i nestaje potreba za fosilnim gorivima za prevoz ljudi i dobara. Arhitektura se koprca u staklu i stiroporu, muzika je crossover svega što je nekad bilo, književnost pokušava pronaći formu da opstane. Ruši se svijet koji poznajemo. Uskoro će za njega naplaćivati ulaz. Možda je i dobro što je tako.

05.08.2017.

nešto kao ljubav ili slučajnost ili sredstvo za preživjeti ljeto

30.07.2017.

Schönheit

18.07.2017.

Rasparčane godine

16.07.2017.

/

08.07.2017.

Faraon na aparatima

Nisam te zaboravio
Naprotiv
Pamtim te i sanjam
Znam tvoje stope
Gdje ti je noga stala
Gdje si se okrenula
I sve znam i sve je zaborav
O, život, čudna rabota
Ono sedmoro djece
Benu Israila
Htio sam zaboraviti
Hoću i sad, ali
Ali...

10.06.2017.

Журавли

04.06.2017.

...

Ljudi rođeni u provincijama znaju naći milion opravdanja za običaje svjetine, za sve njihove svakodnevne grijehe jednih prema drugima, za zlobu što se može u zraku osjetiti i nožem rezati. Palanački duh kruži palanačkim zrakom i lomi se kroz ustajale mirise preuranjenog ljeta. Svaki individualizam sasječen je u povojima, svaki potencijal zgažen kao neprijatan kukac što napravi pogrešno skretanje i svaka nada u bolje sutra strpana je u ''stalni posao'' koji s vremenom postane alegorija čistilišta. Borba za opstanak bi trebala biti stvar evolucije, a ne stanje svijesti civilizovana čovjeka.

03.06.2017.

___

28.05.2017.

Ramadan

Uvijek me užasavala pomisao na prostodušni konformizam malih ljudi. Onda sam se probudio i uhvatio sebe u grozoti postojanja gdje sve više i više pristajem da šutim, onako strateški, da se dobije vrijeme i novac. Sad me užasava pomisao na glasnu priču iz koje neću dobiti ništa. Ni ja, ni ti, ni niko. Svejedno, osjećam kako se uvlačim u halje malog čovjeka, onog što cvili pod čizmom i ne može sebi to oprostiti, a kukavički kuje strategiju čekajući neko sutra koje ne može i neće doći. Nije me strah smrti. Strah me života u kojem ću staviti vlastitu misao u okove i pustiti je niz vodu jer se tako mora. A ne mora. Ništa se ne mora. 

09.05.2017.

9.5.

05.05.2017.

Go, baby, go...

28.04.2017.

Patriotski zanos

Pretpostavljam da je svima jasno Kad se bez pretvaranja priča Da je svaki čovjek koji nešto hoće učiniti Reinkarnacija Sizifa u otrcanom odijelu Moderna antička naivčina Što bespogovorno protestuje pred bogovima Iščekujući gibraltarsku kaznu Gdje će ga vječno kljucati vrane Ne, nije ovo Danteov pakao Ovo je Had iz kojeg se izlazi na Izačiću Okreneš se i pljuneš Kerberu u lice Ostavio si svoj kamen što ga cijelog života nosiš I guraš uz izmišljena brda i alegorije Preplivao Stiks! Zaronio i izronio! Žoharima rekao zbogom, Trećem svijetu au revoir! Pretpostavljam da takve stvari Nikome više nisu misterija I da tu nema ništa nejasno...

26.03.2017.

I will return here one day...

04.03.2017.

uostalom, mišljenja sam da bi kartagu trebalo sravniti sa zemljom

25.02.2017.

/

14.02.2017.

Ne bi s'jala ovako jako ova naša lijepa avlija...

12.02.2017.

Valhalla Blues

05.02.2017.

Hell's Kitchen Blues

Vikend u kasabi je kontinuirani deja vu. Priča počinje tako što se stane negdje za šank i naruči piće. Dođe neko od ljudi koji još uvijek nisu otišli, a ponekad i neko od onih koji jesu. ''Apart from drinking - there is absolutely nothing to do here.'' Razmišljam da predložim turističkoj zajednici da to uzme kao slogan. Oktober fest je od toga napravio historiju, zašto ne bi i neka mala slavenska zabit. Snijeg je otišao brzo, jugo je otkrio sve rane grada na koje niko vjerovatno nikad ne obraća pažnju. Daj nam još po jednu, uzmi i ti šta ćeš popit. Pričamo o vanzemaljcima i Bogu. O ženama i lošem vinu. O muzici i fudbalu. O knjigama i, naravno, prošlosti. Prošlost je naš temelj, naša kultura, naš neprevaziđeni ožiljak koji siječe pumpu u grudima i usporava njen rad. Sve alternativne historije su ispisane na šankovima kafana. I nijedna budućnost. U jednom trenutku pređeš iz jedne u drugu kafanu i slušaš neki ''novi dobar bend'' kako svira covere i pričaš sa nekim od lijepih lica. Lažemo se i znamo da se lažemo. To je prešućeni protokol svakog vikenda. Sljedeći put kad se vidimo samo ćemo se nasmijati jedno drugom i nastaviti walk of shame prema svome stolu. ''Mislila sam te nazvati..'' ili ''mislio sam te nazvati'' - ali, jebiga, nešto je iskrslo. I dobri i loši scenariji se ponavljaju. Deja vu na deja vu. Prostorno-vremenski vorteks. Kao da cijelu priču piše Danteov srećniji dvojnik. Nedjeljom analiziraš stanje uma i nisi oduševljen. Blato, kiša, sunce. Duga i besmislena šetnja kroz posljedice onog što je bilo prije 20 godina. Otići ili ostati? Otići. Ostati. Broj ljudi s kojima o tome možeš razgovarati daje ti odgovor i na to nesuvislo pitanje. Odlazak više nije pitanje novca. Odlazak je stvar mentalne higijene.


Noviji postovi | Stariji postovi