Inertia

...we take no prisoners and we eat the wounded.

05.08.2017.

nešto kao ljubav ili slučajnost ili sredstvo za preživjeti ljeto

30.07.2017.

Schönheit

18.07.2017.

Rasparčane godine

16.07.2017.

/

08.07.2017.

Faraon na aparatima

Nisam te zaboravio
Naprotiv
Pamtim te i sanjam
Znam tvoje stope
Gdje ti je noga stala
Gdje si se okrenula
I sve znam i sve je zaborav
O, život, čudna rabota
Ono sedmoro djece
Benu Israila
Htio sam zaboraviti
Hoću i sad, ali
Ali...

10.06.2017.

Журавли

04.06.2017.

...

Ljudi rođeni u provincijama znaju naći milion opravdanja za običaje svjetine, za sve njihove svakodnevne grijehe jednih prema drugima, za zlobu što se može u zraku osjetiti i nožem rezati. Palanački duh kruži palanačkim zrakom i lomi se kroz ustajale mirise preuranjenog ljeta. Svaki individualizam sasječen je u povojima, svaki potencijal zgažen kao neprijatan kukac što napravi pogrešno skretanje i svaka nada u bolje sutra strpana je u ''stalni posao'' koji s vremenom postane alegorija čistilišta. Borba za opstanak bi trebala biti stvar evolucije, a ne stanje svijesti civilizovana čovjeka.

03.06.2017.

___

28.05.2017.

Ramadan

Uvijek me užasavala pomisao na prostodušni konformizam malih ljudi. Onda sam se probudio i uhvatio sebe u grozoti postojanja gdje sve više i više pristajem da šutim, onako strateški, da se dobije vrijeme i novac. Sad me užasava pomisao na glasnu priču iz koje neću dobiti ništa. Ni ja, ni ti, ni niko. Svejedno, osjećam kako se uvlačim u halje malog čovjeka, onog što cvili pod čizmom i ne može sebi to oprostiti, a kukavički kuje strategiju čekajući neko sutra koje ne može i neće doći. Nije me strah smrti. Strah me života u kojem ću staviti vlastitu misao u okove i pustiti je niz vodu jer se tako mora. A ne mora. Ništa se ne mora. 

09.05.2017.

9.5.

05.05.2017.

Go, baby, go...

28.04.2017.

Patriotski zanos

Pretpostavljam da je svima jasno Kad se bez pretvaranja priča Da je svaki čovjek koji nešto hoće učiniti Reinkarnacija Sizifa u otrcanom odijelu Moderna antička naivčina Što bespogovorno protestuje pred bogovima Iščekujući gibraltarsku kaznu Gdje će ga vječno kljucati vrane Ne, nije ovo Danteov pakao Ovo je Had iz kojeg se izlazi na Izačiću Okreneš se i pljuneš Kerberu u lice Ostavio si svoj kamen što ga cijelog života nosiš I guraš uz izmišljena brda i alegorije Preplivao Stiks! Zaronio i izronio! Žoharima rekao zbogom, Trećem svijetu au revoir! Pretpostavljam da takve stvari Nikome više nisu misterija I da tu nema ništa nejasno...

26.03.2017.

I will return here one day...

04.03.2017.

uostalom, mišljenja sam da bi kartagu trebalo sravniti sa zemljom

25.02.2017.

/

14.02.2017.

Ne bi s'jala ovako jako ova naša lijepa avlija...

12.02.2017.

Valhalla Blues

05.02.2017.

Hell's Kitchen Blues

Vikend u kasabi je kontinuirani deja vu. Priča počinje tako što se stane negdje za šank i naruči piće. Dođe neko od ljudi koji još uvijek nisu otišli, a ponekad i neko od onih koji jesu. ''Apart from drinking - there is absolutely nothing to do here.'' Razmišljam da predložim turističkoj zajednici da to uzme kao slogan. Oktober fest je od toga napravio historiju, zašto ne bi i neka mala slavenska zabit. Snijeg je otišao brzo, jugo je otkrio sve rane grada na koje niko vjerovatno nikad ne obraća pažnju. Daj nam još po jednu, uzmi i ti šta ćeš popit. Pričamo o vanzemaljcima i Bogu. O ženama i lošem vinu. O muzici i fudbalu. O knjigama i, naravno, prošlosti. Prošlost je naš temelj, naša kultura, naš neprevaziđeni ožiljak koji siječe pumpu u grudima i usporava njen rad. Sve alternativne historije su ispisane na šankovima kafana. I nijedna budućnost. U jednom trenutku pređeš iz jedne u drugu kafanu i slušaš neki ''novi dobar bend'' kako svira covere i pričaš sa nekim od lijepih lica. Lažemo se i znamo da se lažemo. To je prešućeni protokol svakog vikenda. Sljedeći put kad se vidimo samo ćemo se nasmijati jedno drugom i nastaviti walk of shame prema svome stolu. ''Mislila sam te nazvati..'' ili ''mislio sam te nazvati'' - ali, jebiga, nešto je iskrslo. I dobri i loši scenariji se ponavljaju. Deja vu na deja vu. Prostorno-vremenski vorteks. Kao da cijelu priču piše Danteov srećniji dvojnik. Nedjeljom analiziraš stanje uma i nisi oduševljen. Blato, kiša, sunce. Duga i besmislena šetnja kroz posljedice onog što je bilo prije 20 godina. Otići ili ostati? Otići. Ostati. Broj ljudi s kojima o tome možeš razgovarati daje ti odgovor i na to nesuvislo pitanje. Odlazak više nije pitanje novca. Odlazak je stvar mentalne higijene.

04.02.2017.

nešto kontam na hairli petak..

30.01.2017.

ponutosričetpet

odlazim polako. uvijek. godinama. tiha voda koja brijeg valja. ne razumijem giljotinu. ni njenu svrhu. polako. neka se sredi i neka prođe vrijeme. utopim se u hedonizam i putujem. put od tebe je drugačiji od puta do tebe. nije uzbudljiv kako se čini. mijenjaju se izgubljene duše. prećutni dogovor da nema ničega i da ničega neće biti. nisi to ti, iako te vidim ponekad. teško je bilo, ali neće biti teže. zakon zaborava me zaobišao. toga nema kada odlaziš polako. tiha voda se uvijek sjeća brijega. nesuvisle analogije mi polaze za rukom u posljednje vrijeme.

24.01.2017.

glede i unatoč

22.01.2017.

beauty

18.01.2017.

zontag

24.12.2016.

djeca državu su 'sovala što tek se osnovala...

14.12.2016.

Visions of light

Drop everything he said
Sit with me and contemplate
Another night that goes by bleak
Dark and dim like a vision of deep
Hell where we shall probably end up

Drop everything she said
Let's make love without any
Love left in our tortured souls
We're just fucking to be purged
No tremor in our scarred hearts

Drop everything you said
I'll give you children and we
Shall grow old and semi-happy
We'll build a house and buy a car
And live like all the men and women

Drop everything it said
Look at me I'm just noise
Trapped inside your skull
Release me I'll release you
Promises are for the foolish

Drop everything I said
All the past and the future
Faces from the wallet and
Mirrors are broken and gone
Into the mist of great unknown






09.12.2016.

please, try again...

bilo bi lako prihvatiti svijet
da je samo ono što smo
na prvu, na pare, na pogled
na paunovo perje
ali...

05.12.2016.

Rašomon

Moje riječi sežu do kraja smotane i friške Virdžinije, što i nije tako kratko. Obećao sam sebi da ću napraviti zao plan, ali prije toga trebam isplanirati kada. Prokrestinejšn nejšn. Nema me sedam dana i kolege s posla su uspjele usrati i šefa i stanicu. Inače sam ja taj kojem gase požare, ali jebiga, uživiš se i u ulogu onoga što ispravlja krive Drine. U posljednjih godinu i po sam shvatio da znam biti i ''faktor mira i stabilnosti'', što je veliki napredak. Poslije Nove godine ću prestati pušiti, govori neki lažov i federalni inspektor kućnog budžeta iz moje glave. Znam da neću. Onaj pragmatičniji se trudi da pređem na duhan za motanje, ali i taj će brzo da dobije nogu u guzicu.

Život sastavljen od sitnih hedonističkih eskapada će se vjerovatno nastaviti, što i nije tako loše. Nije to neki život, ali je život. Bez vse zle primisli, što bi rekli dijaci sa stećaka, mogu da nastavim gurati kamenje uzbrdo i gledati ih kako se kotrljaju nizbrdo. To je moje kamenje. Nije ni neki mramor, već uboga bosanska škrilja što škripi dok je guraš i puca dok se kotrlja. Ponekad poželim da sam isti onaj klinac koji u po noći trči pod tvoj prozor i doziva te dok mu srce užurbano lupa. Zaboravi insan da je bio debeo minus i da ti je ćaća iznio papovku, sve zaboravi, jer pamti samo dobro. A to nije dobro.

Kao kad se sutra budem sjećao iste ove kuće. Zaboraviću da sam sebi nakon svakog zimskog kupanja dodijelio medalju za hrabrost i sjećat ću se mirisa proljeća, toplih ljetnih noći i jezivo lijepog pogleda na planinu. Mog su druga ubili granatom kad je imao 8 godina, a ja se sa nostalgijom sjećam devedeset treće i mirisa prženog šećera na kolaču koji smo zvali stabilizacija. Ljudski mozak je čudo. I onda kad smo imali 16-17 i kad sam bio najlošiji basista koji je ikada svirao u historiji muzike (ali ne i punka), ja se sjećam kao lijepog, iako je tada cener bio nedokučiva misaona imenica.

Virdžinija je skončala. Ko nađe mjeru između friške i totalno suhe - plaćam mu piće.

27.11.2016.

Put putuje Latif-aga...

26.11.2016.

there is no friday in november

14.11.2016.

Drveni ugalj

Jutro miriše na drveni ugalj. Zaleđene lokve pucketaju pod nogama. Ne razumijem nervozne poglede iz automobila, a još manje nasmijane pješake koji sa rukama u džepovima idu na posao ili u školu. Komšija otvara granap i cjenka se sa dostavljačem južnoga voća. ''Standardno?'', pita. ''Standardno.'' Dvije kutije cigara. ''Što će ti dvije?'' ''Da te ne smaram sutra'', usput kažem. ''Kako djeca slušaju?'', pita po stoti put, a ja neumorno odgovaram da su bolji od vremena u kojem žive. Stvarno to mislim, iako zvuči kao suhoparna mudrost.

Brico kasni na posao. Uvijek. Ne, nije to neki stari berberin u kaputu, već dječak koji je tek počeo. Zamišljam kako će jednoga dana biti stari berberin u kaputu, pun priča raznoraznih ljudi, sa tovarom starih novina i značkom F.K. Željezničar požutjelom od vremena, iako nimalo ne cijenim njegov izbor kluba i afinitete prema Štrumfovima. Svejedno. Dobar je brico. Crno-bijeli pas me prati na posao. Uvijek sam imao prijatelje među lutalicama. Lutalice se međusobno prepoznaju čak i kad prestanu sa svojim lutanjima. Danas nisam cinik, oprostiće mi Bog.

Cigareta u hladnim novembarskim jutrima je besmislena patnja bez mirisa i okusa, pomiješana sa ledenim vlašićkim vjetrovima i maglom, budi i umara u isto vrijeme. Konobar je rijetko dobro raspoložen. Ne rijetko dobro, već rijetko. ''Jesi vidio?'' ''Jesam...'' ''U devedeset petoj minuti!'' ''A Grci, jebiga, tako su i Evropsko osvojili...'' ''Jebiga.'' ''Jebiga...'' Poslije nekoliko ''jebiga'' plaćam kafu i pakujem se. Neću kusur, valjaće kad ne budem imao. A krugovi imanja i nemanja se ovdje otvaraju i zatvaraju svako malo. Ima tu neke prećutne solidarnosti među nama, iako se trudimo o sebi misliti da smo i kolektivno i pojedinačno nikakvi ljudi.

Klinci se guraju i stvaraju onaj čudni žamor kakav samo velike škole imaju. Od tog zvuka ti se zavrti u glavi, ali brzo utihne. Zvuk školskog zvona je poziv na novi dan. Još uvijek čuvam ono parče vjere da nešto mijenjam. Ponekad ni sam ne vjerujem u ono što govorim, ali je red da se stane u kraj beskonačnom defetizmu i mitovima o vlastitoj bezvrijednosti izgrađenim u posljednjih nekoliko desetljeća. Pa makar i sami sebe lagali.

Jutro miriše na drveni ugalj. Volio bih da miriše drugačije, ali šta je tu je.

11.11.2016.

L'chaim! (Leonard Cohen, R.I.P.)

Stari Jevrejin sjedi u svome domu i piše. Ponekad mu dođe želja za cigaretom, ali čvrsto je odlučio. Čaša vina je dovoljna da probudi misli. Anđeo smrti je odnio mnoge njegove drugove. Pored njega je prošao mirno kao nekad u Egiptu i pustio ga da dočeka još jednu Roš Hašanu. Godinu za godinom, mjesec za mjesecom i dan za danom čeka da vidi gdje se ide kad se sve skonča i piše. O ljubavi piše dionizijskim zanosom, sa smirenošću monaha i jezikom poštenog prevaranta i prodavača ukradenih stvari - u pola cijene. Pjesma je njegov Jom Kipur, a on sam je Azazel koji se žrtvuje pred svijetom iz godine u godinu, baca se u ponor jezika i iz bureta riječi izvadi sve one grijehe od kojih su ljudi satkani i koji ih prožimaju kroz vijekove. Sporazumno će jednoga dana otići i postati sjećanje. Nije to nikakva tajna za starog Jevrejina, ali ni utjeha. Bez trunke poniznosti ili gordosti, negdje na sredini gdje se lomi svaka sujeta i gdje prestaje tjelesnost i ostaje samo duh, tamo će ga odvesti i napraviti mu vječan spomenik ispisan u pijesku.

25.10.2016.


04.11.2016.

/

03.11.2016.

Poredak

Ja sam loša ideja, rekao sam ti davno. Nije to nikakav jeftin izgovor, iako zvuči kao beznačajan kusur. Kao marka na cehu od 99. Ja ne znam. I znam samo to. Mogu živjeti kao mehanička lutka, govoriti sve one riječi koje trebam, ispoštovati norme i plaćati kredite, ali... Ne znam da li sam to ja ili je to neki čovjek ispao iz zeitgeista. Ustani, radi, lezi. Povukao sam se i ušutio, sakrio svoje misli u vješti konformizam, ali tako ispada, jer biti lud među divljacima je nužno zlo i nasušna potreba, modus vivendi, izuzetak koji potvrđuje pravilo. TNT na slaboj vatri je i dalje eksploziv koji će jednom eksplodirati i raznijeti svijet u paramparčad. Loša sam ideja, ali ni ti nisi bolja. Zato se pronalazimo na raskršćima petka i subote, izađemo iz zavoja naših mumificiranih stvarnosti i pretvaramo se u neobične i ranjive ljude. Tad znam da ne znam. Inače mi nije važno, jer mogu živjeti kao mehanička lutka, tinjati na rubu pakla i čekati kraj. Ali to sam već rekao. Sve je, zapravo, već odavno rečeno. Ne znam, jebiga, i to jedino znam. I te riječi zvuče prepotentno, seljački nestvarno, smišljeno na nekom rubu šanka, ali nisu. Stvarno nisu. Valjda nisu.

01.11.2016.

1969.

30.10.2016.

Nedjelja na stadionu

Stadion je najbolje mjesto za provjeru pulsa jednog naroda. Vječiti klošari donesu gajbu pive i psuju boga kroz krezave i zapuštene vilice. Roditelji se kunu da više nikad neće dovesti djecu. Otac psuje sudiji majku, a sin od 10 godina mu se smije. Sve zavisi od rezultata. Ako domaći tim vodi - sve je u redu. Pije se pivo, pričaju se priče o starim dobrim vremenima (jer svako prošlo vrijeme je i staro i dobro) i evociraju uspomene na ''slavne'' dane našeg lokalnog kluba. Ako domaći tim gubi - redaju se očevi, majke, braća i sestre, kroz psovku se miješa sveto i profano, para uši degeneracija jedne izgubljene generacije, ta gola sječa mozgova koja se dogodila u međuprostoru rata i beskonačno nedostižnog mira. Najgore je kada golova nema. Ona se u ljude uvuče nervoza dok moderni gladijatori-amateri (konobari i tekstilni radnici u dresovima) tuku protivnika hinjski, pa sve više i otvorenije, sve dok čovjek u crnom, ta priprosta kreatura koja nije uspjela pronaći pošten posao da zaradi pedeset maraka danas, ne izvadi crveni karton i pokaže put u oronulu svlačionicu kapitenu domaćeg tima, lokalnom kabadahiji kome se u kafani tepa kako ''je mogao - samo da je bilo drugačije'', kako ga je zajeb'o onaj trener i nije ga stavio kad je na tribine dolazio menadžer iz nekog premijerligaša, daj nam još po jednu, jest, u pravu si, jebem mu i ja mater, lopov. Uprave niželigaških klubova se obično sastoje od nekoliko gazdi kafana i seoskih političara. Ne treba biti šupak, fudbal je skupa zajebancija i u nižim ligama. 70000 maraka košta sezona u trećem nivou takmičenja, pa ti vidi kako ćeš iskamčiti pare od lihvara, trgovaca i struktura sistema. I to neko mora uraditi. Priče o prošlim vremenima su sastavni dio života, a u fudbalu su one temeljna i mitska postavka svih stvari. Prošlost definira sadašnjost i ona je uvijek i sredstvo i cilj. Kada se ide na gostovanja, a ona su obično nedjeljom, teško je sastaviti ekipu. Trener, taj jadni i pošteni čovjek, ide od ranog jutra od kuće do kuće, od stana do stana, budi mamurne gladijatore i moli ih da idu na utakmicu na kraj države, tamo gdje će ih onaj Krajišnik isprebijati jer i oni su njega ovdje isprebijali, gdje ih čekaju vječiti klošari koji donesu gajbu pive i psuju boga kroz krezave i zapuštene vilice. Na ulici se nađe i neki veteran, jer teško je pronaći 11 igrača koji imaju muda da se suoče sa potencijalom otvorenog loma noge i sramotnog gubitka bodova. Čin odlaska na gostovanje zaslužuje poštovanje. U kombiju se voziš po nekoliko sati i izlaziš na teren gdje te čeka neprijateljski nastrojena ekipa, publika, policija, svi. Da samo slušaš psovke - dovoljno je da odustaneš. I tako, iz nedjelje u nedjelju, iz godine u godinu, generacije se smjenjuju na sjebanom stadionu lokalnog kluba, sanjaju o toj jednoj utakmici koja će im obezbijediti ugovor ili makar poštovanje mahale. Važno je postati dio buduće priče o prošlosti. Napraviti sebi argument za neuspjeh. Postati besmrtan, makar i u kafanskoj priči.

29.10.2016.

Svako ima svoju Plažu...

21.10.2016.

Život

Petkom se zaljubljujem
Ili, kako se na engleskom kaže
Padam u ljubav
Subotom se trijeznim
Ili, kako se na engleskom kaže
Visim preko
Sve što se dogodi u međuvremenu
Formatira se nedjeljom
I vraća na fabričke postavke


19.09.2016.

Septembar

Septembar je mjesec u kojem se počinje. Nije januar. Septembar donosi novi kaput i čizme. Raznosi stare ideje, raspoređuje ih po policama i arhivima, i rađa nove, još čudnije od prethodnih. Donosi radost i srklet. Teško je ponovo roditi se. Još teže u septembru. Treba se izumiti iznova, odbaciti staru ljušturu i nastaviti hrliti u hladne zimske dane. Pospremiti baštu, napraviti ajvar i šetati dugo i besmisleno, gaziti po opalom lišću i čekati posljednji jugo koji će donijeti zimu. U septembru je lako raditi. Još je lakše zaljubiti se, iako je ta sportsko-misaona disciplina za mene postala nesnošljivo ponavljanje holivudskih scenarija b kategorije. U septembru moje laste uče svoje mlade da lete i spremaju se za put. Deset godina gledam ta četiri gnijezda kako dolaze i odlaze. Ima nešto sasvim umirujuće, praiskonski lijepo i potpuno nevjerovatno u tom njihovom vraćanju u moju šupu na koju nikad neću staviti taj jedan prozor koji nedostaje. Deset generacija, a možda i više, ispratio sam i dočekao. U septembru idem u šumovita brda i iznova se čudim toj božanskoj galeriji u koju niko ne dolazi. Septembar je mjesec nade, straha, strepnje i borbe. Sve ispočetka. Restart za dunjalučki besmisao.


19.09.2016.

123

13.09.2016.

Like a child's dream from the rings of Saturn...

04.09.2016.

/

03.09.2016.

Petak

Gledamo se iza zidova
Ne prepoznajemo se
Ko smo mi?

Gledamo se iza godina
Ne dopiremo više tamo
Gdje smo mi?

Gledamo se i čekamo
Ko će prvi povući obarač
Ko si ti?

Gledamo se iza tišine
Niko ovaj Rubikon preći neće
Hoće li?

Gledamo u zaboravljenu ljubav
Ostavili smo je davno
Jesmo li?

Gledamo u zvjezdano nebo
Čekamo istinu da dođe
Hoće li?

Niko nigdje ništa neće
Nismo, neće
Šta smo mi?

27.08.2016.

Kartaga

Bosna.
zelena rijeka i gora
dobri, loši, razni ljudi
skupe knjige i jeftin alkohol
prihvaćen olako

vječna rasprava
Bosna.
ishitrena zemlja bez stvarnosti
vječna zemlja bez budućnosti
beskraj

magija
crna
Bosna. bijela magija
nestvarna
potok i divlja jagoda
čudo. prokletstvo.

sakupljači bilja
proljeće
artiljerijska posada
proljeće
Bosna.

Godine, dani
stoljeća
proljeća
dobra, loša, prosječna
Bosna.

nisi vrijedna
koliko si mistična
lažno
stvarno
možda

Bosna.

čak ti je i ime
postalo tabu

nisi ti španija

ti si
samo
Bosna.

čak te ni ja
više ne volim

isto tako
sam pokušao lagati
nju

ona čak nije bila
apstraktna kao ti

i njoj sam rekao
više te ne volim


22.08.2016.

Dnevne terapije

Iz noći u noć sjedi u kafani i pije. Svako jutro sebi kaže da više neće, ali čim padne noć - čovjek pije. Okupi oko sebe gomilu oportunista koji ga slušaju i klimaju glavom na sve njegove riječi. On to zna i vidi, ali ne mari. Čovjek koji pije je umjetnik svjestan svog performansa. Nekad mu je bilo važno da li je publika zadovoljna i ko je u publici uopće. Više nije. Platite kartu i dobićete cjelovečernji performans. Nije važno hoćete li uživati. Pa vi ste nevažni. Važna je čaša i traganje za katarzom koja se jamačno krije na nekom njenom još neotkrivenom dnu.

Jutrom se kaje, noću se pravda. Ne ljudima, ne svijetu, samome sebi. Teška je to boemština, lišena svakoga smisla i svrhe, prošarana besmislenim budalaštinama i niskim strastima, obojena likovima iz doma za vješanje, iscrtana florescentnim svjetlima postratnog dizajna i determinirana likom krezavog konobara koji ne zna da li čovjeka voli ili mrzi. Koliko je samo sudbonosnih odluka donio u noćima poput ove. Koliko je para potrošio na ljude koji će sutra kroz podsmijeh konstatovati: ''Budala, jebeš mu mater.''

I tako kruži u nekoliko kvadratnih kilometara, od krezavog konobara do krezave konobarice, a ljudi oko njega se smjenjuju i postaju sve mlađi i mlađi. Ponekad se zapita gdje su nestali oni od prije godinu i dvije. Onda mu neko kaže da su otišli, oženili se, prestali, umrli. Uzdahne, zovne turu kafani i u sebi pjeva neku sto puta ponovljenu pjesmu. Alkohol s vremenom reducira teme. Od raspravljanja o smislu života do pitanja gdje radi ona Alma što je radila u Goldu - kratak je put. I Alma iz Golda je u međuvremenu otišla, udala se, prestala ili umrla. Ostao je samo on i neki novi klinci koji ga slušaju za turu pića i ujutro kažu: ''Budala, jebeš mu mater.''

Uspio je od tog kontrolisanog haosa da napravi životni stil. Organi vjerovatno trpe. Ali oni trpe i od mesa i zagađene vode. Koliko trpi um i ono što nazivamo dušom je pitanje koje vrijedi sebi postaviti kad ga ponovo vidiš kako sjedi za šankom neke besmislene kafane u kojoj radi Almina rodica iz okoline Maglaja. Vrijedi postaviti pitanje, ali ne vrijedi tražiti odgovor. Čovjek je životinja koja se mijenja sa novim navikama. Niko nije ono što je bio jučer. Neko je bolji, neko gori, neko samo drugačiji. Ništa konačno nije moguće reći o tome. Nikakav značajan zaključak ne treba donositi.

Dok prolazim svojom kasabom, vidim kako se negdje parkira poznati auto i znam da tu nema fajronta. Nije to nikakva posebnost jednog čovjeka. I on, i drugi, i treći, i peti i deseti se mogu vidjeti kako drže svoje performanse. Ne pitam se nikad šta ih je nagnalo na taj put, to mi je potpuno jasno, svako traži neki izlaz od pritiska i pokušava pronaći svoju terapiju za ovaj neugodni svijet u kojem živimo. Kristalno mi je jasno što ljudi piju i drogiraju se. Nije mi jasno što drugi ljudi to ne rade. Ali ono što mene muči je reduciranje tema. Kako je moguće da se od rasprava i misli o smislu života dođe do pitanja gdje radi ona Alma što je radila u Goldu?

Na to vjerovatno nikad neću dobiti valjan odgovor...

22.08.2016.

/

19.08.2016.

/

05.08.2016.

l'amour


03.08.2016.

/

02.08.2016.

Paralele

Možda ovaj svijet zapravo ne postoji. Možda je sve ovo samo jedan diplomski rad studenta na Akademiji scenskih umjetnosti u nekom paralelnom svemiru. Eksperimentalna kinematografija, loše napisana, užasno režirana, žanrovski neodređena. Snovi. Jeste li ikad u snovima vodili paralelni život? I da li to pitanje samo po sebi zakazuje termin kod psihijatra? Život kojem se vraćate svaku noć i koji zaboravljate svakoga jutra, osim nekih neodređenih detalja, osjećaja da ste negdje zapravo i zaista bili i da se to nastavlja iz noći u noć. I koji postaje beznačajan nakon doručka, kafe i ljudi iz ovog što nazivamo stvarnost. Jeste li vidjeli vanzemaljce i kako izgledaju? Jeste li vidjeli duhove? Ljudi se kunu djecom rođenom i nerođenom da su vidjeli i jedno i drugo. Bogom da i ne govorim. I njega su vidjeli i čuli. Na Normandiji se nisu iskrcali Saveznici, već botovi. Ni Hitler nije bio stvaran. Sva je prošlost samo zbir ispisanih redaka u potplaćenom scenariju filma sastavljenog od čudnih kadrova preplaćenog režisera, poznatih glumaca i milijardi nepoznatih statista. Statistička greška, vanzemaljska sprdnja, iluzija. Plati preveliki ceh za ponedjeljak. Jebiga, ona je lijepa i mlada, pravi se da ne živite u matriksu. Kad zaspim, opet ću da nastavim paralelni život. Imam osjećaj da se i tamo pitam šta je stvarnost. I da ni tamo nemam nikakav odgovor...


28.07.2016.

/


Noviji postovi | Stariji postovi