Inertia

...we take no prisoners and we eat the wounded.

12.08.2019.

Bajram je...

U posjeti sam precima što su ovaj svijet zamijenili drugim. Neki bi rekli boljim, no takvih kvalifikacija se treba čuvati. Selamim ih, kako i priliči, i svakom od njih nešto kažem. Mezarje, iako zapušteno, izgleda prastaro i ne mari za konvencije što ih je urbanizam postavio, već vlatima trave i divljim cvijećem kazuje da ne može insan zapustiti koliko priroda može ukrasit. U tom dvosatnom hodu kroz stoljeća zapitam se gdje je meni mjesto na ovom dunjaluku i je li mi, kad se sve završi, mjesto evo ovdje, gdje su mi preci svoj konac dočekivali od davnina. Nemam jasnih odgovora. Ne marim za svoj konac i konačno počivalište, no s Bogom govorim o mom putu do sada i od sada, a On, kao da se sjetio nakon mnogo godina, kazuje nefsovima da smire doživljaje i da će biti onako kako je zapisano, a nije zapisano nikome gore i teže od onog što može na leđima iznijeti. Bajram je. Svoje molitve ću ljubomorno sačuvati od ljudi. Svoje želje i nakane skriti u skute vlastitih planova. Čovjek svoje snuje, a bog određuje i kažu da je odredio svakome sve još u Ezelu i ostavio nas da živimo postavljene scenarije. I preci kao da kazuju - ti učini šta je do tebe, a ostalo će se samo složiti. Svoj ego sam bacio pred Tvoje stope i podario ga kao kurban. Ostala mi je ova putna torba, velika i teška, puna grešaka i pogrešnih skretanja. O njoj ćemo drugi put...