Inertia

...we take no prisoners and we eat the wounded.

23.07.2019.

Kreč

Nisam čovjek sklon nasilju, no njegovu ulogu u društvu uviđam, dočim smatram da neke ljude treba s kratežom dočekat i u jarak bacit te krečom zalit, a to možda može zvučati ovom degenerisanom društvu nenormalno i odveć brutalno, što bi možda i bilo dobro kad bi to značilo da društvo klizi ka legalitetu i legalizmu u pravom smislu te riječi, no ja potajno znam da to zgražavanje ne dolazi zbog toga već zbog kukavičluka, a optužit narod za kukavičluk je golemo, no svejedno nije manje istina i zbog toga tvrdim da bi dobro bilo da se desi jedno par dana društvenog kolapsa i kakve takve anarhije pa da vidimo gdje smo i šta smo, a svakako i ko smo, jer ovako više ne ide i ne znam ko se čemu nada, a ove što uče njemački bih isto tako strijeljao jer je i to posebna vrsta kukavičluka, no mein herz brennt i ne bi bilo lijepo suditi ljudima što bježe glavom bez obzira od društva u kojem bi bilo dobro neke sudionike svakodnevnice baciti u jarak i krečom zalit, kako će čovjek na tom bijegu ikome zamjerit, nema vala nikakvoga smisla, ali svejedno treba shvatit da život je jedan i da štos u glavu ne boli uopće, već da samo zasvijetli pred očima, a ako se čovjek svjetla boji to i nije neki čovjek već samo antipod leptira što će se razmahati jedan dan i umrijeti ko pseto, a niko ga ni krečom neće zalit jer ni to nije zaslužio, jer svoj beznačaj je izdigao na stepen snošljivosti, svoj kraj na stepen podnošljivosti, svoje ja na ich i svoje pare ljubomorno čuva u šlajpeku ko da su božije slovo, nemoj da ti ih sad otmem, šta je, ne trebaju mi, al što me tako gledaš, haj haj mrš dok još imam volje da se smirim, no nije u tome uopće poenta, već je poenta u tome da je nostalgija za vremenima koja su prošla opće mjesto, a opća mjesta svaki iole ozbiljan pisac zaobilazi, a neozbiljan obilato posjećuje, no ja nisam nijedan od njih te ću ovaj tekst završit neobično glupo, a to je u ovom slučaju ovako.