Inertia

...we take no prisoners and we eat the wounded.

28.07.2019.

M.B.

23.07.2019.

Kreč

Nisam čovjek sklon nasilju, no njegovu ulogu u društvu uviđam, dočim smatram da neke ljude treba s kratežom dočekat i u jarak bacit te krečom zalit, a to možda može zvučati ovom degenerisanom društvu nenormalno i odveć brutalno, što bi možda i bilo dobro kad bi to značilo da društvo klizi ka legalitetu i legalizmu u pravom smislu te riječi, no ja potajno znam da to zgražavanje ne dolazi zbog toga već zbog kukavičluka, a optužit narod za kukavičluk je golemo, no svejedno nije manje istina i zbog toga tvrdim da bi dobro bilo da se desi jedno par dana društvenog kolapsa i kakve takve anarhije pa da vidimo gdje smo i šta smo, a svakako i ko smo, jer ovako više ne ide i ne znam ko se čemu nada, a ove što uče njemački bih isto tako strijeljao jer je i to posebna vrsta kukavičluka, no mein herz brennt i ne bi bilo lijepo suditi ljudima što bježe glavom bez obzira od društva u kojem bi bilo dobro neke sudionike svakodnevnice baciti u jarak i krečom zalit, kako će čovjek na tom bijegu ikome zamjerit, nema vala nikakvoga smisla, ali svejedno treba shvatit da život je jedan i da štos u glavu ne boli uopće, već da samo zasvijetli pred očima, a ako se čovjek svjetla boji to i nije neki čovjek već samo antipod leptira što će se razmahati jedan dan i umrijeti ko pseto, a niko ga ni krečom neće zalit jer ni to nije zaslužio, jer svoj beznačaj je izdigao na stepen snošljivosti, svoj kraj na stepen podnošljivosti, svoje ja na ich i svoje pare ljubomorno čuva u šlajpeku ko da su božije slovo, nemoj da ti ih sad otmem, šta je, ne trebaju mi, al što me tako gledaš, haj haj mrš dok još imam volje da se smirim, no nije u tome uopće poenta, već je poenta u tome da je nostalgija za vremenima koja su prošla opće mjesto, a opća mjesta svaki iole ozbiljan pisac zaobilazi, a neozbiljan obilato posjećuje, no ja nisam nijedan od njih te ću ovaj tekst završit neobično glupo, a to je u ovom slučaju ovako.

22.07.2019.

Все теперь одному / Только кажется мне, / Это я не вернулся из боя...

16.07.2019.

Ne valja utorkom

14.07.2019.

Paradajz

To što mi se rečenica s vremenom izoštrila i od obične čakije postala britka sablja dimiskija kojom ne znam baratati i koju nerijetko zloupotrijebim, meni ne daje za pravo da glasno govorim kad se preda mnom nađe dilema s kojom ne mogu izaći na kraj, a mori me ko što more misli s kojima ne može insan na kraj izaći, turobne i teške, pune besmislenih pokušaja opravdavanja ostanka i opstanka na ovim prostorima, kao da pojedinac treba da igra neku povijesnu ulogu u očuvanju ove apstrakcije koju smo jednom u vremenu nazvali Bosnom, a danas grdimo posprdnu našu sinonimiju za kolaps civilizacije ni sami ne vjerujući da je išta drugo po srijedi do upravo to, prva tačka kolapsa ove civilizacije koju su jednom gordo nazvali Zapadnom, a mi se našli u neobranom grožđu između dva imaginarija, kao da s jedne strane Rubikona živi čovjek, a s druge nečovjek, a Rubikon se može i mora shvatit kao neka zamišljena tačka, a ne pravi potok preko kojeg je jednom prešao Cezar, nemojte molim vas da moram i to objašnjavat, nismo djeca u osnovnoj školi. Pošto mi ta gorespomenuta činjenica ne daje za pravo da govorim ili, božmeoprosti, da dajem neka nesuvisla rješenja za sve naše probleme, evo ja ću ovom prilikom da zašutim i da pojedem paradajz.

12.07.2019.

/

...i ti nisi bacio kada si bacio...

10.07.2019.

Antropološki ogled

Previše je ljudi u mome životu i filter je teško pronaći, a čovjek nije web stranica da može sve razdijeliti po kategorijama i kliknuti na onu što je ispred njega kako bi shvatio o kome se zapravo radi. Moja sjećanja kao da nestanu iz nekog njima poznatog razloga, potisnu ljude i događaje te ih se, uz sav trud i napor, nikako ne mogu sjetiti, a postoje i oni čijeg se lika sjećam, ali ne i situacija u kojima sam ih nekad znao. O imenima ne treba trošiti riječi, njih zaboravljam redovno, a rijetko ih i pamtim. Jučer ulazim u knjižaru sa opštom pretpostavkom da neću naći ono što tražim jer nikad ne nađem ono što tražim. Oduševljena prodavačica knjiga, lijepa žena koju vidim prvi put u svom životu što je došao u Isusove godine, pita me kako sam i govori mi kako me dugo nije vidjela, uz bespotrebni dodatak ''što se nikad ne javiš'' na kraju, a ja sam frazeologiju ljudskih uopćenosti nekako uspio izvući iz petnih žila kako se ne bih odao da, čak i kad bi pred mene stavili streljački vod sa jasnom namjerom za streljanje ukoliko se ne sjetim bilo čega, nemam blage veze o kome se ovdje radi. Svoj šok sam sakrio nekakvih idiotskim pokušajima pregledanja knjiga po policama koje mi po pravilu znače isto kao i police u šoping centru, nikad ništa nema šta ja hoću, a hoću svašta i onda moram trošit gorivo, pare, živce, no navikne čovjek na sve. I sada tvrdim da je u pitanju greška, ali grad je mali da bi do takvih grešaka moglo doći. Nema veze, daj mi pero. Ma može to skuplje, nije problem. Kad je dernek nek i hala gori. Moj mozak treba hitnu defragmentaciju. Možda je i greška.

06.07.2019.

/