Inertia

...we take no prisoners and we eat the wounded.

25.06.2019.

Israfilova sačekuša

Nije život neka figura riječi pa da joj čovjek prilagodi sebe i ono što jest ili što bi barem htio da je, a mora slušati s vremena na vrijeme, a u parnim godinama i najesen češće, teze poraženog duha što se poziva na umišljene vrijednosti civilizacije u kojoj su ceste najsličnije ljudima, pune rupa i smeća raznog. Nije, za sebe sam to zadržao, moja duša usput pronašla moje tijelo pa da se sad zajedno strovalimo u propast, iako su naša zajednička srljanja i izleti ka propasti nešto što je neminovnost s kojom nemamo neki golem problem, jer su naša i relativno se slažu s karakterom koji nam je dao bog ili neka druga sila što raspoređuje te stvari (u daljnjem tekstu bog). Iluzija je da se išta na svijetu mora sve dok se ima zdravlje da se sa dvije ruke i ono malo mozga u glavi zaradi za hljeba, no mi se generalno u životu držimo iluzija kao nečeg što nas određuje više nego stvarnost te se tako vadimo za promašene radnje u kojima ćemo pregazit preko mrtvih kako bismo došli do fikcije vlastitih ciljeva, a kad do njih dođemo, osjetit ćemo prazninu i onda tražit nove mrtve da ih pregazimo kako bismo došli do novih ciljeva i tako u nedogled. A treba samo živjeti, buditi se rano, gledati u jutra kako se redaju jedno za drugim i stvarati uspomene kako bismo u onom samrtnom hropcu i tripu što nam ga je dao bog lakše podnijeli vlastiti odlazak sa dunjaluka. I ne treba dijeliti savjete ljudima, tako da bi prethodne redove valjalo uzeti sa rezervom, a možda i crvenom olovkom prekrižiti dva puta, onako kako se križaju greške u dokumentima od prije rata. Pretjeruje se kad se misli da je ovdje gore nego drugdje ili da je drugdje bolje no ovdje, ali se ne pretjeruje kad se propalom društvu u lice kaže da je propalo, a ono se krene koprcat i jogunit da nije, pritom ne skidajući koprenu s očiju kako ne bi vidjelo i suočilo se s istinom i slikom vlastite propasti. I nije nikakav problem što je društvo propalo, propala su mnoga prije i propast će mnoga poslije, ali je svakako neobično sudjelovati u tome ili makar biti nijemi posmatrač polaganog razaranja svijeta u kojem si se rodio. Kao kad na kući jedan crijep padne a domaćin ništa ne uradi po tom pitanju već mirno sjedi i gleda, ne mareći za pali crijep što će sutra dovesti da propadne i daska na koju je stavljen, a kasnije će, kroz godine što prolaze kao treptaji oka, jedan po jedan dio početi da se urušava i tako će zajedno nestati i domaćina i kuće i uspomene na njega. Tvrdi se da su ljudi u ratu najbolji i najgori, a ni taj isti domaćin ne bi sebi dopustio da gleda kako taj crijep propada kada bi ga oštetio geler od neprijateljske granate, no kada ga ošteti vrijeme, a vrijeme čini štetu svemu, sjedi mirno i stavlja koprenu na oči, ne mareći za vlastitu propast. Na pozive da se insan takvom svijetu prilagodi i da bude saučesnik u zločinu protiv samoga sebe ja ne mogu a da se glasno ne nasmijem i pobjegnem u svoje misli gdje mi isto nije bajno, ali je barem poznato okruženje i svi su crjepovi na svome mjestu.