Inertia

...we take no prisoners and we eat the wounded.

14.10.2018.

Kad mamurluk prođe

Vozim jutros, besciljno, po vlašićkoj cesti i gledam svoj šareni zavičaj. Ko li će ga, pitam se, zvati svojim za 50 godina? Ne pitam se to iz opštenarodnog uvjerenja da je ovdje rat svakih pedeset godina povijesna nužnost, već zbog mamurluka koji svome nosiocu postavlja pitanja pod oznakom ''razno''. Lijepa je Bosna, o tome nema ni govora, ali lijepe su i druge evropske zemlje. Da ne kažem lijepe su i druge zemlje, govorim o onome što sam svojim očima vidio. Plebs je doživio još jedan ''praznik demokratije'' i odabrao sebi novu narodnu vlast. Nijesam od onih što će tvrditi da je svijetu došao kraj i da je za sve kriv nacionalizam, takve banalne alibije neka traže plebejci malo drugačijeg kova od ovog mog seljačkog. Teme o kojima se govori su zabrinjavajuće ne zbog toga što bi mogle odvesti zemlju u nove paklene igre, već zbog toga što su banalne, a banalnost je gora od otvorenog zla, ona ubija polako i u nastavcima.