Inertia

...we take no prisoners and we eat the wounded.

29.07.2018.

/

25.07.2018.

Prezir

Vlastiti prezir prema pjesnicima i pjesništvu, koji graniči s Platonovim, krijem pisanjem pjesama i šaranjem praznih papira. Inače bih strijeljao pjesnike, stihoklepce razne, što preseravaju život i životne muke oko kojih se naše sive mase bore od Adama do danas. Ostavio bih njih par. Strijeljao bih klasike, nečastive obrgrljene plaštom kanona, strijeljao bih one što im partije plaćaju izdanja, na giljotinu bih poslao socijalno osviještene umjetnike i samizdate. Književnost je, djeco, zabluda. Zabludjeli su oni što u njoj traže nauk i diče se onim što su netom naučili. Od književnosti valja samo onaj što je opstao u pričanju priče u pećini, pred spavanje, okružen plemenom što okružuje plamen, i što je rekao da je priča dobra jer ima svoj kraj. Znate, ja se ne slažem s mnogo toga što odgovorno tvrdim, tako da ni ovu moju misao nemojte uzeti kao neku mudrost, ali sam mišljenja da bi književnost trebalo, ako ne uništiti, a onda barem filtrirati i od nje napraviti raritetnu vrijednost. Neku noć sam, u kafani, javno branio mišljenje da je Meša Selimović naš Paolo Koeljo. Nisam se slagao s tim mišljenjem, ali nakon odbrane koju sam iznio, čak sam se i zamislio nad tim svojih misaonim poduhvatom i sve više mislim da, ako i nisam potpuno u pravu, a ono da sam barem blizu toga da sam u pravu. Nije sporno da je Koeljo isprazna budalaština koja ljudima služi da citatima pronađu utjehu u nekakvim egzistencijalnim svakodnevnicama, ali, jeboteživotdatejebo, šta je onda Meša Selimović? Elokventniji Paolo Koeljo, u najmanju ruku. Ponavljam, ne moram se ja nužno slagati sa sobom, i nije moj tok svijesti nikakva referenca za buduća čitanja. Ali ono što me najviše potreslo, a potreslo me nemalo, je svijest da su moja pisanija (ne nužno na blogu, jer ovo je vježbanka, sveska đe pišem kad nemam želje za pisanjem i slikovnica što je bojim u dokolici) egzistencijalističko preseravanje i presipanje iz šupljeg u prazno. Nema tu priče za one što sjede oko vatre. Sve je to kafanski argument, petparačka apologetika i, što ne biti iskren na kraju, glupost.

14.07.2018.

Kader

Ima noći kad mi dođe duh što sam mislio da ga više i nema, pa se sav uskomešam i ne dam sebi da spavam znajući da će taj duh iščeznuti sa kapcima što se sklope i da ću se sutra probuditi sa mislima uronjenim u svakodnevnicu koja svojom tupošću i ponavljanjem samo mjeri put do kabura, u koji se opet nadam da ću ući sa istim ovim duhom što mi u noći poput ove dođe, posjeti me i podsjeti da ima više od priprostog tjelesnog naslađivanja. Pa nijesi kurban za šejtane, govori mi taj moj duh što bi od mene da napravi nekog većeg i boljeg, a odavno mu se ne da i sve su prilike da posustaje, čim je svoje posjete počeo izbjegavati i bježati od moje suštine puštajući me da se utapam i klizim niz stvarne i alegorijske stranputice od kojih mi je život satkan u posljednje vrijeme. Treba ipak naglasiti da svoje grijehe na onom svijetu neću moći pravdati nehatom i neznanjem, i da mi je u trenucima slabosti kakvih imam i od kojih mi je život satkan, isti taj duh očajnički šaputao savjet koji je trebalo poslušati, ali insan ne bi bio insan kad ne bi samome sebi u takvom trenutku rekao kako ima i sutra dan i da je svejedno što će se na kantar dodati još jedan uteg za kojeg neće biti nikakva opravdanja. Jedva bi me dočekao neki Jehov svjedok ili njegova muslimanska inačica da mi otvori pute ka raju, ne znajući da su meni puti jasni i da ja to ne činim iz neznanja ili oholosti, već zbog svoje duše koja vrišti protiv vlastitog licemjerja i trga svoje niti od muke što je ikad morala biti protjerana iz Ezela na dunjaluk. ''A ti nisi bacio kada si bacio...'' Gdje počinje slobodna volja i završava naša ljudska uslovljenost načinjena efektom leptira nekad u prapovijesnom, pravremenskom... Naravno da to nije nikakvo pitanje na koje skolastičari ne bi imali razloga za napisati tomove i tomove knjiga koje na kraju ne mogu stvoriti odgovor na koji bi duša mogla reći da je dobar i da ga prihvatiti može. Nijesu tajne tvoga postojanja, govori mi onaj moj duh što će iščeznuti kad iščezne i posljednji dim cigarete, stvorene da bi ti svakoj od njih skinuo koprenu, otključao katance i otkrio ih. Lijek je, ako lijeka uopšte može biti, u samoći i uranjanju u sebe, lijek je u potrazi za sobom u labirintu iskustvenog. Ako lijeka uopšte može biti.

05.07.2018.

Ne treba

Treba nekim ljudima reć, a i ponovit nekoliko puta, da nije dovoljno stvorit alibije da bi se bilo relevantan sagovornik u piću, a i u životu generalno. Treba nekim ljudima reć, a možda i podvuć ponekad duplom linijom, da etika i samouništenje nisu jedna te ista stvar, te da jedna s drugom imaju veze samo onda kad se za etički princip gine, a ne kad se od gluposti pravi etički princip. Treba nekim ljudima reć, a možda ih i silom uvjerit, da nije dovoljno zaradit danas 100 maraka i valjat gudru što nit je dobra gudra, nit će donijet pare, da bi se preživio ovaj dunjaluk na čijem tlu ganjamo izgovore za besmrtnost. Treba nekim ljudima reć, a i bit malo pogan u tome, da su debili i da je nekad dovoljno to reć da bi se otkrila suština života i karakter sagovornika što Mešu Selimovića proizvoljno citira ko nekakav novi Kur'an, vankontekstualno, kao i originalni sakralni tekst, uostalom. Treba se pred nekim ljudima postavit i zatjerat ih u sto pički materinih, onako ljudski i realno, bez nekakvih lažnih budalaština od kojih se tkaju svakodnevne iluzije o bitnosti međuljudskih odnosa i nekakvog uzaludnog traženja reda u njima. Treba i onima što za sve krive ''nacionalizam'' reći da to ne postoji i da je to ubleha od koje žive upravo oni. Pritom ih također poslat u tri pičke materine. Treba gomilu alibija od kojih se prave životne priče izvesti na giljotinu i javno pogubiti. Treba nekim ljudima reć, a i podvuć debelom olovkom, da je njihov pogrešan put praviji od puta onih što su pravi put omeđili barikadama. Treba nekad i sam pit, i na pitanje je li slobodno odgovorit sa nije i nemat nikakvu grižnju savjesti zbog toga, bez obzira koliko ona lijepa bila. A treba nekad i ne pit, već samo posmatrat i mislit kako bi bilo lijepo jednu noć ne stavljat i na infinitiv. Laku noć.