Inertia

...we take no prisoners and we eat the wounded.

17.12.2017.

Orange

Na kamin stavljam koru od narandže. Prijatan miris izgaranja posljednjih sokova narandžina života budi u meni uspomenu na neko pradavno vrijeme. Podsjeća me na život, radosno skakutanje psa, sakupljanje bilja u proljeće, na crnog arapskog konja i mog umrlog djeda. Oduvijek sam mislio da neću živjeti dugo, ali nisam imao problem s tim. Mori me smrt drugih ljudi, a kad jednom dođe i vlastita, pozdraviću je i prepustiti se sudu boga ili ništavila. Djed je bio visok i mršav čovjek. Imao je mnogo djece. Žena, moja nena, bila je bogata, begovica, a on je bio komunista. To ga nije spriječilo da petkom ide u džamiju, iako danas govore da je bilo zabranjeno i da se nije moglo ili smjelo. Kada je shvatio da će propasti Sovjetski Savez, svu je zemlju s djecom orao i sijao žito. Slutio je da se bliži kraj i tom njegovom idealu u koji je do kraja vjerovao, ali je bio i realista, za razliku od svog brata koji se htio javno odreći sina koji je počeo privatno rezati daske i prodavati građu ljudima, ''time rušeći temelje našeg samoupravnog socijalizma''. Djed je umro sedam dana nakon pogibije svog unuka. Majka kaže da se samo okrenuo na desnu ruku, prošaputao šehadet i otišao tamo gdje idu komunisti koji su petkom išli u džamiju. Umro je od kratkotrajne i silovite tuge. Iako je bila posljednja godina ratnog užasa, u svojoj glavi imam sliku šporeta sa kojeg dopire miris narandžine kore.