Inertia

...we take no prisoners and we eat the wounded.

07.11.2017.

Ram za sliku

Ispod nadstrešnice granapa sjede ljudi i puše duhan čiji neugodan miris osjetim dok prelazim ulicu na friško ofarbanom pješačkom prelazu. Automobili ne mare za znakove, a njihove vozače i ne prepoznajem kao ljudska bića. Metonimijska iskušenja na pješačkom prelazu završavaju se prolazom vojnog kamiona iz kojeg vire namrgođeni vojnici. Koga oni brane osim posla na državnim jaslama - ne znam. Znam da u slučaju stvarnog rata neće braniti nikoga, već će pucati jedni na druge po rasporedu snaga ustanovljenim esencijalističkom povijesnom zbiljom. Trgovac hvali duhan koji ljudi ispod nadstrešnice puše, a ja se nemušto izvlačim da sam probao i da ću neke obične cigare ovaj put. Trgovac zapravo pravi cigarete od tog jeftinog duhana koji zaudara na smrt i prodaje ih u kesicama za marku i po. Siromašan svijet pristaje na tu pogodbu, trpi smrad nekih čudnih materija spakovanih u najlonske vrećice i ne pristaje na predaju pred naletom kampanja protiv pušenja što dolaze sa svih strana svijeta. Neko ko nije vičan našim narodima bi u tome svemu primijetio i izvjesnu klicu otpora, a zapravo se radi o spašavanju vlastite ovisnosti nauštrb mučnom i tegobnom procesu prestanka pušenja. Kiša lije. Izrovljeni puteljci, opšte mjesto svih naših nevolja u posljednjih 100 i više godina, pate pod naletom jesenjeg pljuska. Razumski je prihvatiti da je tako kako je i da se neće ubrzo ništa značajno mijenjati. Pitam se samo, u nedostatku ontoloških pitanja i nesuvislih odgovora, zašto sam uopšte morao napustiti toplinu svoga doma i upustiti se u ovaj tranzicijski safari.