Inertia

...we take no prisoners and we eat the wounded.

28.11.2017.

Ciča zima i njene čudnovate priče

Ko sam i šta sam. Ne pitam se i ne postavljam upitnike. Iz sirotinjskih poderanih cipela sam se izvlačio dugo. Još se koprcam, ali sve su prilike da smo život i ja postigli nekakav smislen dogovor. On mene neće pretjerano umarati besmislicama, a ja njega neću pretjerano opteretiti sobom. Potpis, pečat, hatišerif, ratifikacija - sve po zakonu i redu. U stanu uzgajam avokado. Od ljeta sam čekao da čudna okrugla koštica da neke znake života. Počeo je da lista u novembru, budala. Svejedno mi je drago, nikad prije nisam tako srčano uzgajao neku biljku.

Ko sam i šta sam. Revnosno radim od ponedjeljka do petka, subotom i nedjeljom revnosno tražim utjehu za brzo proticanje vremena u bezumnom prostoru i igram se zaumnim. Čitam. Ne tako mnogo i ne previše, jer niko više ne čita previše, ali čitam. O novcu ne vodim pretjeranu brigu. Kad ga ima - trošim. Kad nema - jebiga. Biće. Nije to neki život, ali onaj pređašnji bio je mnogo gori, iako mi se u valovima nostalgije vraća i laže da je bilo lijepo. Vjerovatno i jeste, ne treba pretjerivati sa lamentima kao nekakva pizda. Jedno je plakati, drugo je biti pizda. Potukao sam se zadnji put prije dvije godine kada sam branio rođaka koji nije bio u pravu. Svejedno sam se potukao. Danas njega imam na piku i čekam jednu pogrešnu riječ. Ali pizde uvijek nađu prave riječi i izgovore, a ja sam na riječi slab jer riječima se u životu jedino i bavim.

Ko sam i šta sam. Poželio sam sreću svim izgubljenim ljubavima i ne tražim nove. Instant ljubav je u ovom trenutku dovoljan bijeg od stvarnosti. Davno sam mislio da neće još dugo, ali čini se da će potrajati. Nisam poželio sreću preko one stvari, već stvarno. Uviđam da nisam pretjerano veliki šupak prema ljudima, što je u svakom slučaju dobro. Ne trudim se da me ljudi previše znaju. Dovoljno je površno opipati puls i ne čačkati mečku. U dosadi i monotoniji sam pronašao nekakvu estetiku, a u vlastitoj okolini čudesnu distopijsku Valhalu. Družim se sa pjesnicima, alkoholičarima, hodžama, popovima i svakakvom duhovnom i materijalnom sirotinjom. Obično su ovi materijalno bogati zaista duhom siroti, a ovi duhom bogati su gola materijalna sirotinja. Onih između je najmanje. Živio Staljin i svjetska revolucija.

Ko sam i šta sam. Nevakat je za neki dublji smisao. Sve je na površini i mete se brezovom metlom. Niko sam i ništa. Nema me. Nisam tu. Baš tad se može napraviti priča.

19.11.2017.

it's nothing to me, it's nothing to see...

08.11.2017.

Waltzing on Wednesday

07.11.2017.

Ram za sliku

Ispod nadstrešnice granapa sjede ljudi i puše duhan čiji neugodan miris osjetim dok prelazim ulicu na friško ofarbanom pješačkom prelazu. Automobili ne mare za znakove, a njihove vozače i ne prepoznajem kao ljudska bića. Metonimijska iskušenja na pješačkom prelazu završavaju se prolazom vojnog kamiona iz kojeg vire namrgođeni vojnici. Koga oni brane osim posla na državnim jaslama - ne znam. Znam da u slučaju stvarnog rata neće braniti nikoga, već će pucati jedni na druge po rasporedu snaga ustanovljenim esencijalističkom povijesnom zbiljom. Trgovac hvali duhan koji ljudi ispod nadstrešnice puše, a ja se nemušto izvlačim da sam probao i da ću neke obične cigare ovaj put. Trgovac zapravo pravi cigarete od tog jeftinog duhana koji zaudara na smrt i prodaje ih u kesicama za marku i po. Siromašan svijet pristaje na tu pogodbu, trpi smrad nekih čudnih materija spakovanih u najlonske vrećice i ne pristaje na predaju pred naletom kampanja protiv pušenja što dolaze sa svih strana svijeta. Neko ko nije vičan našim narodima bi u tome svemu primijetio i izvjesnu klicu otpora, a zapravo se radi o spašavanju vlastite ovisnosti nauštrb mučnom i tegobnom procesu prestanka pušenja. Kiša lije. Izrovljeni puteljci, opšte mjesto svih naših nevolja u posljednjih 100 i više godina, pate pod naletom jesenjeg pljuska. Razumski je prihvatiti da je tako kako je i da se neće ubrzo ništa značajno mijenjati. Pitam se samo, u nedostatku ontoloških pitanja i nesuvislih odgovora, zašto sam uopšte morao napustiti toplinu svoga doma i upustiti se u ovaj tranzicijski safari.

06.11.2017.

/

01.11.2017.

Crveni novembar

''Otkrio sam kako nemam neku pretjeranu želju za promjenom'', rekao je gospodin F gledajući u kutije pune knjiga, tekstova, rukopisa... Sipao je sebi piće iz skupocjenog bokala sa debelim staklenim poklopcem, zapalio cigaretu i uzeo pero da zapiše šta je otkrio. ''Otkrio sam da nemam neku pretjeranu želju za promjenom.'' Gospodin F radi u firmi koja pravi kuće i svoj posao predano prezire. No plata je redovna, a ima i dovoljno vremena da prebire po kartonima punim knjiga, tekstova, rukopisa... ''Otkrio sam da te više ne volim i da ću se od tebe razvesti'', zapisao je F u rokovnik sa imenom svoje firme, prigodan poklon direktora za novogodišnje blagdane u svim postsocijalističkim zemljama, sa kalendarom, imenikom i mapom Jugoistočne Evrope. ''Otkrio sam da me varaš. Otkrio sam da si otkrila da varam i ja tebe'', pisao je bez pretjerane želje da to na nešto liči. Pisao je ''pisanom'' ćirilicom, a to je smatrao činom pobune protiv sistema vrijednosti koji vlada oko njega, iako sasvim uvjeren da niko nikada neće uzeti njegov rokovnik u ruke. ''Razvod nije promjena, to je samo potpis na već uspostavljeno stanje stvari'', uvjeravao je svog zamišljenog čitaoca, svjestan semantičkih nejasnoća u koje je uletio nakon tri dupla iz skupocjenog bokala sa debelim staklenim poklopcem. Sutra će opet svoj posao predano prezirati i raditi još predanije, jer mazohistički uživa u redu koji uspijeva uspostaviti u svojoj glavi, strastveno se bori sa vlastitom potrebom da namjerno pogriješi i sabotira brutalnost moderne arhitekture. ''Mišljenja sam da svijet treba srušiti i izgraditi iznova, bez obzira na posljedice'', razmišljao je i shvatio da mu stogodišnjica Oktobarske revolucije ne znači baš ništa, ali da je svakako prigodan datum da to neko uradi. ''Ona je 10 godina mlađa od mene i tebe. Ona je Lav Trocki za našu kraljevsku ljubav'', buncao je po papiru gospodin F, ne znajući da u ćošku sjedim ja i posmatram ga kako od svog bezumlja pravi životni stil. Od ničega napraviti nešto je ipak nešto. Ponekad.