Inertia

...we take no prisoners and we eat the wounded.

03.11.2016.

Poredak

Ja sam loša ideja, rekao sam ti davno. Nije to nikakav jeftin izgovor, iako zvuči kao beznačajan kusur. Kao marka na cehu od 99. Ja ne znam. I znam samo to. Mogu živjeti kao mehanička lutka, govoriti sve one riječi koje trebam, ispoštovati norme i plaćati kredite, ali... Ne znam da li sam to ja ili je to neki čovjek ispao iz zeitgeista. Ustani, radi, lezi. Povukao sam se i ušutio, sakrio svoje misli u vješti konformizam, ali tako ispada, jer biti lud među divljacima je nužno zlo i nasušna potreba, modus vivendi, izuzetak koji potvrđuje pravilo. TNT na slaboj vatri je i dalje eksploziv koji će jednom eksplodirati i raznijeti svijet u paramparčad. Loša sam ideja, ali ni ti nisi bolja. Zato se pronalazimo na raskršćima petka i subote, izađemo iz zavoja naših mumificiranih stvarnosti i pretvaramo se u neobične i ranjive ljude. Tad znam da ne znam. Inače mi nije važno, jer mogu živjeti kao mehanička lutka, tinjati na rubu pakla i čekati kraj. Ali to sam već rekao. Sve je, zapravo, već odavno rečeno. Ne znam, jebiga, i to jedino znam. I te riječi zvuče prepotentno, seljački nestvarno, smišljeno na nekom rubu šanka, ali nisu. Stvarno nisu. Valjda nisu.