Inertia

...we take no prisoners and we eat the wounded.

30.10.2016.

Nedjelja na stadionu

Stadion je najbolje mjesto za provjeru pulsa jednog naroda. Vječiti klošari donesu gajbu pive i psuju boga kroz krezave i zapuštene vilice. Roditelji se kunu da više nikad neće dovesti djecu. Otac psuje sudiji majku, a sin od 10 godina mu se smije. Sve zavisi od rezultata. Ako domaći tim vodi - sve je u redu. Pije se pivo, pričaju se priče o starim dobrim vremenima (jer svako prošlo vrijeme je i staro i dobro) i evociraju uspomene na ''slavne'' dane našeg lokalnog kluba. Ako domaći tim gubi - redaju se očevi, majke, braća i sestre, kroz psovku se miješa sveto i profano, para uši degeneracija jedne izgubljene generacije, ta gola sječa mozgova koja se dogodila u međuprostoru rata i beskonačno nedostižnog mira. Najgore je kada golova nema. Ona se u ljude uvuče nervoza dok moderni gladijatori-amateri (konobari i tekstilni radnici u dresovima) tuku protivnika hinjski, pa sve više i otvorenije, sve dok čovjek u crnom, ta priprosta kreatura koja nije uspjela pronaći pošten posao da zaradi pedeset maraka danas, ne izvadi crveni karton i pokaže put u oronulu svlačionicu kapitenu domaćeg tima, lokalnom kabadahiji kome se u kafani tepa kako ''je mogao - samo da je bilo drugačije'', kako ga je zajeb'o onaj trener i nije ga stavio kad je na tribine dolazio menadžer iz nekog premijerligaša, daj nam još po jednu, jest, u pravu si, jebem mu i ja mater, lopov. Uprave niželigaških klubova se obično sastoje od nekoliko gazdi kafana i seoskih političara. Ne treba biti šupak, fudbal je skupa zajebancija i u nižim ligama. 70000 maraka košta sezona u trećem nivou takmičenja, pa ti vidi kako ćeš iskamčiti pare od lihvara, trgovaca i struktura sistema. I to neko mora uraditi. Priče o prošlim vremenima su sastavni dio života, a u fudbalu su one temeljna i mitska postavka svih stvari. Prošlost definira sadašnjost i ona je uvijek i sredstvo i cilj. Kada se ide na gostovanja, a ona su obično nedjeljom, teško je sastaviti ekipu. Trener, taj jadni i pošteni čovjek, ide od ranog jutra od kuće do kuće, od stana do stana, budi mamurne gladijatore i moli ih da idu na utakmicu na kraj države, tamo gdje će ih onaj Krajišnik isprebijati jer i oni su njega ovdje isprebijali, gdje ih čekaju vječiti klošari koji donesu gajbu pive i psuju boga kroz krezave i zapuštene vilice. Na ulici se nađe i neki veteran, jer teško je pronaći 11 igrača koji imaju muda da se suoče sa potencijalom otvorenog loma noge i sramotnog gubitka bodova. Čin odlaska na gostovanje zaslužuje poštovanje. U kombiju se voziš po nekoliko sati i izlaziš na teren gdje te čeka neprijateljski nastrojena ekipa, publika, policija, svi. Da samo slušaš psovke - dovoljno je da odustaneš. I tako, iz nedjelje u nedjelju, iz godine u godinu, generacije se smjenjuju na sjebanom stadionu lokalnog kluba, sanjaju o toj jednoj utakmici koja će im obezbijediti ugovor ili makar poštovanje mahale. Važno je postati dio buduće priče o prošlosti. Napraviti sebi argument za neuspjeh. Postati besmrtan, makar i u kafanskoj priči.