Sa strane gledam, potpuni sam statista, i čudim se. S margine se bolje vidi, uglavnom. Ne znam koliko je potrebno biti dio nečega. Biti dio nečega u što ne vjeruješ. Ne znam koliko je potrebno navlačiti maske svakog dana i smješkati se, praviti grimase, igrati se života po režiji koja ti ne leži. A ni produkcija nije nešto o čemu si sanjao. Vidi se sve odavde. Dijagrami. U bojama poredani ljudi. Crni. Bijeli. Sivi. Crveni. Ljubičasti. Kao neka uboga prezentacija, dosadna i sjebana. Svi svijetlimo i dišemo. Svi u svojim bojama. Nikako da se vrati neki stari osjećaj pripadanja. Bilo čemu. Individualizam je sranje. Jeste svega mi. Ali je bolji od tora. Sve je bolje od tora. Od jednoumlja. Ovo ”…umlja” je diskutabilno. Ja sa strane gledam i čudim se. Sve se odavde mnogo bolje vidi.
1:00
8 0 komentara
Komentariši
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.
A ja stojim i gledam kako postojim
hm, da..nemogu nikako da se opredjelim za ugao
sa strane strsim, unutra je guzva..
zanimljivo = blog ti zaudara apatijom 🙂
Da,riječ jednoumlje zvuči prijeteće, nasilno prema svim postojećim umovima
-zenadrugogsistema: Nije ni to loše 🙂
-sikter: To su te vječite dileme..
-pumpkin: Hah. Smrdi, smrdi, užasno smrdi 🙂
-dokumenta: U jednoumlju ima bar taj jedan um. Tu je dilema, smije li se ..umljem ovo nazvati 🙂
U stvari, jednoumlje ne postoji već bezumlje:)
Pronađen si ti čim se pitaš, vjeruj mi.
Dobro je tlo taj osjećaj i predsaznanje za nečije, sutra, istinsko pripadanje tebi, posebno kada je o djetetu/djeci riječ. Tek tada istinski pripadaš i ti. Samo to, u tvojoj produkciji, niti će biti tor, niti će biti totalitarizam. Biće porodica i umlje, a osjetićeš i da je sasvim dovoljno i mirno.
To i jeste neki cilj, valjda, grubo nacrtan na nevidljivi papir.
Stvoriti jedan mali svijet u kojem nema ni tora, ni totalitarizma.
Sviđa mi se zamisao 🙂