Inertia

...we take no prisoners and we eat the wounded.

02.08.2016.

Paralele

Možda ovaj svijet zapravo ne postoji. Možda je sve ovo samo jedan diplomski rad studenta na Akademiji scenskih umjetnosti u nekom paralelnom svemiru. Eksperimentalna kinematografija, loše napisana, užasno režirana, žanrovski neodređena. Snovi. Jeste li ikad u snovima vodili paralelni život? I da li to pitanje samo po sebi zakazuje termin kod psihijatra? Život kojem se vraćate svaku noć i koji zaboravljate svakoga jutra, osim nekih neodređenih detalja, osjećaja da ste negdje zapravo i zaista bili i da se to nastavlja iz noći u noć. I koji postaje beznačajan nakon doručka, kafe i ljudi iz ovog što nazivamo stvarnost. Jeste li vidjeli vanzemaljce i kako izgledaju? Jeste li vidjeli duhove? Ljudi se kunu djecom rođenom i nerođenom da su vidjeli i jedno i drugo. Bogom da i ne govorim. I njega su vidjeli i čuli. Na Normandiji se nisu iskrcali Saveznici, već botovi. Ni Hitler nije bio stvaran. Sva je prošlost samo zbir ispisanih redaka u potplaćenom scenariju filma sastavljenog od čudnih kadrova preplaćenog režisera, poznatih glumaca i milijardi nepoznatih statista. Statistička greška, vanzemaljska sprdnja, iluzija. Plati preveliki ceh za ponedjeljak. Jebiga, ona je lijepa i mlada, pravi se da ne živite u matriksu. Kad zaspim, opet ću da nastavim paralelni život. Imam osjećaj da se i tamo pitam šta je stvarnost. I da ni tamo nemam nikakav odgovor...