Inertia

...we take no prisoners and we eat the wounded.

23.07.2016.

Halucinacije

Neću nigdje. Ne mogu nigdje. Ne znam šta bih i što bih. Iscurio je novac s bankomata. Pojeli su ga skakavci i konobari. Ima tih nekoliko knjiga za pročitati. Trebalo bi štogod i napisati, ali se više ne zavaravam. Mjesec dana gledam u gomilu papira i razmišljam kako bi bilo da nestanu ili se barem pomjere. Lijen sam ko ćuskija. Što je lijena ćuskija? Vrućina danju i gotiva noću. Hladno pivo i dosadno vraćanje u prošlost. Sjećaš li se kad smo...? Sjećam se kad smo i dosta mi je da se sjećam. Hoćemo do stana? Smeta li ti što imam mačku? Pušiš li? Jest vruće. Otvori prozor ako misliš pušit, ovdje se ne puši. Je li ovo stan ili autoklav? Jede li se? Jebe li se? Nikad nisam razumio silnu vjeru u ljudima da će biti zdravi i živjeti duže ako ne puše, ne jedu meso, ne piju alkohol. To je iluzija. Bijeli nišani ili križevi zdravih i mladih ljudi koje je pokosilo ''nešto'' svjedoče o smislu apstiniranja. Postoji trenutak u životu kada se treba zapitati o mnogo stvari. Jedan od tih trenutaka je sasvim sigurno i onaj kada ti je najsmisleniji dio noći razgovor sa taksistom od nečijeg stana do vlastite kuće. Do tebe je, kaže glas iz neke fiktivne nutrine. Godine valjda. Kažu ljudi da smo svi mi koji smo preživjeli rat zapravo mnogo stariji nego što nam kaže lična karta. Možda i ne kažu, možda sam to sad izmislio, ali se čini kao neka vrsta poluistine. Treba se geostrateški pozicionirati u kuću i platiti porez na život. Ne znaš ti šta je život, vidjet ćeš kad budeš imao djecu - tvrdi neki čovjek koji zna šta je život i ima djecu. Ima u tim svakodnevnim izjavama nešto krajnje samobitno, kao da je ''imanje djece'' nešto što se nikad ljudskom rodu nije dogodilo i može parirati postavljanju američke zastave na Mjesec. Neću nigdje. Mislio sam na derbi, ali mi se ne da u golubarnik. Gužva je, ljeto je i ljudi će izvjesno da smrde na alkohol i znoj. Dugo do noći. Svašta se može dogoditi. Ionako se ne slažem sa pola stvari koje kažem.