Inertia

...we take no prisoners and we eat the wounded.

20.06.2016.

...

16.06.2016.

...

13.06.2016.

Resistance is futile

Oni su rođeni tamo daleko. Možeš ih prepoznati po crtama lica, što bi rekao Ante iz Mostara, siroti dječak koji se samo pogrešno izrazio i jasno odrazio vrijeme i mjesto u kojem živi. Daleko od domovine njeguju se simboli domovine onako kako ih dijete doživljava - u svijetu gdje je domovina tek tajnovita i maglovita slika uramljena u zlatu. Vulgarna je to predstava za oči domaćih posmatrača koji sa podsmijehom posmatraju sve te nacionalne perverzije istaknute na majicama i tetovažama što blješte ispod neobičnih frizura, boja i dezena što ih donesu s vremena na vrijeme na palubu ovog zahrđalog broda što čeka neki novi potop. A on će, kažu, sigurno doći. Ubrzo se razbiju velika očekivanja od domovine koju su izgradili u svojim glavama i iscrtali njenu herojsku prošlost na narativu koji im je već ispričao neki stariji predak, narativu prepunom izmišljenih događaja koji su se nekome sasvim sigurno dogodili. Oni vole svoju domovinu i svoj bi život dali za nju. To je vulgarna teza s njihove strane i prostačka generalizacija s moje. Ali kotrljamo se u krugu opštih mjesta, tamo gdje su vulgarnost i generalizacija temelj svake priče, tako da nam ne bi trebalo mnogo zamjeriti. Postavljeni smo na temelju relacije oni-mi i tako ćemo završiti svoje postojanje na i u ovom neznaboškom parčetu tla, bez da ikad pokušamo shvatiti odnos tebe i mene, mene i njega, njega i nje. You will be assimilated...


 

06.06.2016.

...

Na jednoj strani stoji prepotentni Zapad, zavodljivi gospodar koji daje hljeb svojim slugama i gleda ih s prezirom dok obavljaju prevaziđene poslove. Na drugoj stoji našminkani Istok, osakaćeni Levijatan što ždere sve koji mu ne padaju ničice i ne obožavaju ga. U sredini smo mi, degenerativna verzija Don Kihota koji je od svoje gluposti uspio napraviti razlog i smisao postojanja. Kao da je kolektivna svijest ovog prostora prihvatila balkanološke stereotipe i njihove realizacije u filmovima Emira Kusturice. Ne postoji svijet, ne postoji društvo, postoje samo hermetički zatvoreni krugovi u koje se spuštamo ili podižemo, vješto ih ograđujemo zidinama i na ulazu tražimo sigurnosni kod. Provodimo živote u skprljenom imaginariju nesvjesnog. Ne osvrćemo se na protraćene dane, godine i stoljeća, to nas se odavno ne tiče. Opipavamo čvrstinu naših zidova u Kairu, Berlinu, Sarajevu... Provjeravamo jačinu naših krugova skrivenih u gradovima svijeta gdje se skupljaju oni koji slično misle ili barem misle. Mnoštvo nas koji se zovemo ''mi'' dio smo jednog većeg ''mi'' u koji se trpamo zbog mitske slike svijeta koja je nastala u devetnaestom vijeku. Zbunjeni smo. Sam.