Inertia

...we take no prisoners and we eat the wounded.

22.07.2019.

Все теперь одному / Только кажется мне, / Это я не вернулся из боя...

22.07.2019.

After Midnight

Ono može bit, a i ne mora, da je bilo pametnije da je čovjek išao nekim utabanijim putevima i općim mjestima kroz koja bi došao do argumenta kojim bi mogao pred svijet izaći i kazati ''eto, jebaji ga, moglo je i gore'', no ja tim utabanijim putevima i općim mjestima nisam krenuo, a nije da nisam pokušao, nego si mi ti postavila standarde koji su nemogući, a na tome ti ne zamjerim, već upravo suprotno, iako ću ti ponekad u kafani zavrnut nevidljivu turu i reć ti neko potajno ''mrš'', ali ni to mrš nije izmigoljilo iz bilo kakve mržnje, čuj mržnje, ko da ja imam sposobnost da mrzim, ne mrzim ni ljude s kojima sam se pobio, da tebe mrzim što sam te volio, već iz nekakve nostalgije za iluzijom sreće kojoj se potencijal nije imao vremena ni pokvariti, ali je svakako bilo pametnije, možda i bogougodnije, da sam krenuo utabanijim putevima i općim mjestima, no nije mi se sviđalo da toliko skrećem sa svog siratul mustekima, a onda sam i sa njega skrenuo u nešto đe više ni sam ne znam u koji znak da pogledam, jer svi su znaci napisani jezikom meni nerazumljivim, a tumača nema ni za kakve pare, tumač je neđe gore na nebesima i šuti li ga šuti, baš ga briga što nekakav rob dole stoji pred raskršćima pred kojima ne zna hoće li lijevo ili desno, a lijevo će, neće desno garant, jer je protest pred ljudima i bogovima jedini čin koji je razuman, a taj čin samo Bog može razumjeti i njemu niko neće moći podvalit ''eto, jebaji ga, moglo je i gore'', jer moglo je i bolje, no jebaji ga, bolje bilo nije, samo čovjek treba sa sobom bit načisto, da ne bi sutra bilo ''nisam znao'', znao si, nemoj da se lažemo, jer masno se lažemo i svjesni smo da se lažemo, hajd da se više ne lažemo i da postrojimo sebe i sve što jest i kažemo ''jebaji ga, tako je kako je'', pa da pošteno možemo među ljude izaći i reći da je stvarno tako kako kažemo i da pritom nemamo neku grižnju savjesti od alibija koji smo životom nazvali.

16.07.2019.

Ne valja utorkom

14.07.2019.

Paradajz

To što mi se rečenica s vremenom izoštrila i od obične čakije postala britka sablja dimiskija kojom ne znam baratati i koju nerijetko zloupotrijebim, meni ne daje za pravo da glasno govorim kad se preda mnom nađe dilema s kojom ne mogu izaći na kraj, a mori me ko što more misli s kojima ne može insan na kraj izaći, turobne i teške, pune besmislenih pokušaja opravdavanja ostanka i opstanka na ovim prostorima, kao da pojedinac treba da igra neku povijesnu ulogu u očuvanju ove apstrakcije koju smo jednom u vremenu nazvali Bosnom, a danas grdimo posprdnu našu sinonimiju za kolaps civilizacije ni sami ne vjerujući da je išta drugo po srijedi do upravo to, prva tačka kolapsa ove civilizacije koju su jednom gordo nazvali Zapadnom, a mi se našli u neobranom grožđu između dva imaginarija, kao da s jedne strane Rubikona živi čovjek, a s druge nečovjek, a Rubikon se može i mora shvatit kao neka zamišljena tačka, a ne pravi potok preko kojeg je jednom prešao Cezar, nemojte molim vas da moram i to objašnjavat, nismo djeca u osnovnoj školi. Pošto mi ta gorespomenuta činjenica ne daje za pravo da govorim ili, božmeoprosti, da dajem neka nesuvisla rješenja za sve naše probleme, evo ja ću ovom prilikom da zašutim i da pojedem paradajz.

12.07.2019.

/

...i ti nisi bacio kada si bacio...

10.07.2019.

Antropološki ogled

Previše je ljudi u mome životu i filter je teško pronaći, a čovjek nije web stranica da može sve razdijeliti po kategorijama i kliknuti na onu što je ispred njega kako bi shvatio o kome se zapravo radi. Moja sjećanja kao da nestanu iz nekog njima poznatog razloga, potisnu ljude i događaje te ih se, uz sav trud i napor, nikako ne mogu sjetiti, a postoje i oni čijeg se lika sjećam, ali ne i situacija u kojima sam ih nekad znao. O imenima ne treba trošiti riječi, njih zaboravljam redovno, a rijetko ih i pamtim. Jučer ulazim u knjižaru sa opštom pretpostavkom da neću naći ono što tražim jer nikad ne nađem ono što tražim. Oduševljena prodavačica knjiga, lijepa žena koju vidim prvi put u svom životu što je došao u Isusove godine, pita me kako sam i govori mi kako me dugo nije vidjela, uz bespotrebni dodatak ''što se nikad ne javiš'' na kraju, a ja sam frazeologiju ljudskih uopćenosti nekako uspio izvući iz petnih žila kako se ne bih odao da, čak i kad bi pred mene stavili streljački vod sa jasnom namjerom za streljanje ukoliko se ne sjetim bilo čega, nemam blage veze o kome se ovdje radi. Svoj šok sam sakrio nekakvih idiotskim pokušajima pregledanja knjiga po policama koje mi po pravilu znače isto kao i police u šoping centru, nikad ništa nema šta ja hoću, a hoću svašta i onda moram trošit gorivo, pare, živce, no navikne čovjek na sve. I sada tvrdim da je u pitanju greška, ali grad je mali da bi do takvih grešaka moglo doći. Nema veze, daj mi pero. Ma može to skuplje, nije problem. Kad je dernek nek i hala gori. Moj mozak treba hitnu defragmentaciju. Možda je i greška.

06.07.2019.

/

29.06.2019.

Smiješne ljubavi

Stotinu koraka ti
Stotinu koraka ja
Nedovršena
Nezapočeta
Pjesmo
Što je jednim stihom
Razorila moj mir
A drugim moj rat
Razoružala me
Odsustvom
Bez mjere
Mjerio sam
Vrijeme što teče
Noćima
Pozivao se na razum
Na logos
Što me napusti
Ne bez borbe
Ali svladan
Tobom
A rekao sam ti
Ili sam samo mislio
Reći
Da ćeš
Šta god bude
Jednom završiti
U ovom
Što će ljudi
Pretenciozno
Nazvati
Mojom poezijom

29.06.2019.

Low Hi, Hi Low

25.06.2019.

Israfilova sačekuša

Nije život neka figura riječi pa da joj čovjek prilagodi sebe i ono što jest ili što bi barem htio da je, a mora slušati s vremena na vrijeme, a u parnim godinama i najesen češće, teze poraženog duha što se poziva na umišljene vrijednosti civilizacije u kojoj su ceste najsličnije ljudima, pune rupa i smeća raznog. Nije, za sebe sam to zadržao, moja duša usput pronašla moje tijelo pa da se sad zajedno strovalimo u propast, iako su naša zajednička srljanja i izleti ka propasti nešto što je neminovnost s kojom nemamo neki golem problem, jer su naša i relativno se slažu s karakterom koji nam je dao bog ili neka druga sila što raspoređuje te stvari (u daljnjem tekstu bog). Iluzija je da se išta na svijetu mora sve dok se ima zdravlje da se sa dvije ruke i ono malo mozga u glavi zaradi za hljeba, no mi se generalno u životu držimo iluzija kao nečeg što nas određuje više nego stvarnost te se tako vadimo za promašene radnje u kojima ćemo pregazit preko mrtvih kako bismo došli do fikcije vlastitih ciljeva, a kad do njih dođemo, osjetit ćemo prazninu i onda tražit nove mrtve da ih pregazimo kako bismo došli do novih ciljeva i tako u nedogled. A treba samo živjeti, buditi se rano, gledati u jutra kako se redaju jedno za drugim i stvarati uspomene kako bismo u onom samrtnom hropcu i tripu što nam ga je dao bog lakše podnijeli vlastiti odlazak sa dunjaluka. I ne treba dijeliti savjete ljudima, tako da bi prethodne redove valjalo uzeti sa rezervom, a možda i crvenom olovkom prekrižiti dva puta, onako kako se križaju greške u dokumentima od prije rata. Pretjeruje se kad se misli da je ovdje gore nego drugdje ili da je drugdje bolje no ovdje, ali se ne pretjeruje kad se propalom društvu u lice kaže da je propalo, a ono se krene koprcat i jogunit da nije, pritom ne skidajući koprenu s očiju kako ne bi vidjelo i suočilo se s istinom i slikom vlastite propasti. I nije nikakav problem što je društvo propalo, propala su mnoga prije i propast će mnoga poslije, ali je svakako neobično sudjelovati u tome ili makar biti nijemi posmatrač polaganog razaranja svijeta u kojem si se rodio. Kao kad na kući jedan crijep padne a domaćin ništa ne uradi po tom pitanju već mirno sjedi i gleda, ne mareći za pali crijep što će sutra dovesti da propadne i daska na koju je stavljen, a kasnije će, kroz godine što prolaze kao treptaji oka, jedan po jedan dio početi da se urušava i tako će zajedno nestati i domaćina i kuće i uspomene na njega. Tvrdi se da su ljudi u ratu najbolji i najgori, a ni taj isti domaćin ne bi sebi dopustio da gleda kako taj crijep propada kada bi ga oštetio geler od neprijateljske granate, no kada ga ošteti vrijeme, a vrijeme čini štetu svemu, sjedi mirno i stavlja koprenu na oči, ne mareći za vlastitu propast. Na pozive da se insan takvom svijetu prilagodi i da bude saučesnik u zločinu protiv samoga sebe ja ne mogu a da se glasno ne nasmijem i pobjegnem u svoje misli gdje mi isto nije bajno, ali je barem poznato okruženje i svi su crjepovi na svome mjestu.

02.06.2019.

Prediftarska hićaja o paralelnim svjetovima

Protivnik sam kulta žrtve i zazivanja prošlih patnji kao argumenata za stvaranje ideja za budućnost te me stoga nemalo nervira moj sluđeni narod kad za svaku sitnicu pominje rat koji se zbio prije više od četvrt vijeka, a malo više od nemalo me nervira ova balava nejač što se primila na tu priču, a i ne pamti kako zvuči onaj luđački fijuk granate što besciljno i zlurado pogađa tamo gdje joj se u čestitijim ratovima nikad nije išlo, no ne treba gubiti nadu i ima se insan čemu nadat kad vidi kako današnja muška đeca zapravo i ne igraju ta-ta, već snimaju klipove kako bi izgledali ko njihove iluzorne slike narodnih junaka i holivudskih polivinilhlorid heroja, tako da se sa sigurnošću može reći da bi sutra, kad bi vrag odnio šalu, kolektivno ispuhala ćuna ko dušica i mahalo bi se bijelim zastavama na sve tri strane naše mile domovine, a to je, priznaćete, jedva vrsta apsurdne pobjede nad paralelnim stvarnostima koje živimo unazad tisućljeće.

22.05.2019.

Ludila

Zaboravio si sebe, nešto mi govori. Jesam, hajd šuti. Pusti me da bježim i od sebe i od tebe. Nije to nikakvo rješenje. I ne tražim nikakva rješenja. Vidiš da stvaram izgovore kako bih izbjegao razgovor s tobom. Ali ja ti nisam neprijatelj. Nisi mi ni prijatelj. Mrš.

08.04.2019.

before i pine away

16.02.2019.

Castles made of sand...

Ima tako tih trenutaka iskrenosti u kojima se ja ne nadam nikakvom odobravanju od strane svekolikog plebsa nego ćeram svoju misao onamo gdje je vodi trenutak, a trenutak je takav, podesan da se kaže da sam ja za to da se prevaziđe tendencija kojom se neki pojam kao npr. Bosna ili npr. Srbija trebaju smatrati svetim u bilo kojem vjerskom ispovijedanju, i da sam za to da se formiraju polisi koji će proglasit svoju nezavisnost od povijesti i koji će sve te mitomane zatjerat u tripičkematerine, pritom imajući dovoljno pristojnosti da i mitomane pozove u školu da se prekvalifikuju i da od mitomana postanu ljudi, a to nije toliko teško. Ti trenuci su svakako uzaludno protraćeni i nemaju neku povijesnu ulogu, ali ih u svakom slučaju čovjek treba zabilježit i izložit, a hoće li to narod ikada skontat... u te tajne zalazit ne treba.

30.01.2019.

Kad dođu svinje

20.01.2019.

Jugoslavija

Kad jednom izumru
ljudi
što se
sjećaju nje

možda ćemo
tada
pred ogledalo
stati

i sebi reći
kao ljudi
kao ljudi
kao ljudi

da i to
bijaše smiješna
groteska
naših povijesti

do tada će
izmišljena
ničim izazvana
staračka

nostalgija
da nas vaja
i od nas pravi
naš svijet

Smiješno...


Strašno...

braćo
sestre
i drugovi

Smiješno
i
strašno




i nevjerovatno žalosno...
22.12.2018.

Pusti Amiru, šta će Billie Holiday...

18.12.2018.

Gazel o putu Bošnjaka kroz glib povijesti i njene ravnine i neravnine ustanovljene daleko odavde, napisan u desetercu i ispjevan uz pratnju imaginarnih gusala skinutih sa google play-a

Kada Kulin Bosnu pohođaše
Dubrovnikom kad se pobratimi
Hajdučija naša u brdima
Mirna b'jaše i ljeti i zimi

I kad Tvrtko sve ih ujedini
Bosnu cijelu i Hum kameniti
Hajdučija pokorna bijaše
Kralju što je porod plemeniti

Kad su onda Turci Drinu prešli
I vidjeli gdje im stopa stade
Hajdučija mislila je naša
Veće sile do Boga nemade

A onda je kaur udario
Mađar, ćesar i sva švapska vojna
Hajdučija gordo je zborila
Neka dođe i ta trublja bojna

Srpska čizma kad je prešla Drinu
Vidovdanske junake da sveti
Hajdučija naša mislila je
Nije Srbin ko Švabo prokleti

Crven barjak Kozarom se vio
Sjedinio gradove i sela
Hajdučija zborila je složno
Crvena je Zemlja vascijela

Kad zidine berlinske padoše
Zatrese se cijela planeta
Hajdučija naša diže ruke
Moleć Boga da nije kraj svijeta

Hajduk, junak, odbrani se opet
Od svih zala i krvnika raznih
A u miru ne zna šta će sobom
On odlazi svojim srcem praznim

Razum njemu govoriti stade
Ovdje nema za tebe života
Idi tamo gdje su zvijezde sjajne
Tamo živi iskonska ljepota

A srce mu govori u grudim'
Što um kaže sreća je nikakva
Hajdučko se srce danas lomi
Kao da je od tankoga stakla

Nit će razum nadvladati srce
Nit će srce razum da nadvlada
Već će ono što je među nama
Ostati da nad ljudima vlada

A međ' nama krv je pala teška
Među nama rake su duboke
Iz kojih se ne izlazi lako
Te grobnice povijesti gorke

17.12.2018.

Naivan, super...

U ratu sam se jednom predstavio kao Ivan kada sam prolazio pored punkta HVO-a. Imao sam 7 godina i vjerovatno je to trenutak u kojem bi svačija naivnost prestala da postoji. Ne dajem neke vrijednosne sudove o tom trenutku, takva su vremena bila i bilo je sasvim pragmatično nazvati se nemuslimanskim imenom. Sutradan su mi dvojica Krajišnika ukrali skejt. Zapravo, ne može se reći da su mi ukrali, već su mi obećali da će mi za skejt donijeti hrpu stripova o Duhu Sa Sjekirom. Čekao sam dugo i zamišljao kako ću čitati stripove u sobi i radovati se avanturama Zagor Te Neja i njegovog šeprtljavog prijatelja Meksikanca. Skejt je ionako bio star i nije mi bio zanimljiv. Te Krajišnike nikad više nisam vidio. Ne dajem neke vrijednosne sudove o tom trenutku, ali se beskrajno zahvaljujem Krajišnicima koji su mi ''ukrali'' skejt, jer od tog trenutka teško da sam ikada više bio tako naivan. I sada me uhvati neki osjećaj stida kad shvatim kako su me nasamarili i dođe mi da odem u Krajinu i prevrnem čitav Ključ i Sanski Most kako bih pronašao te spretne lopove i zvao im turu pića u nekoj lokalnoj birtiji. Ova kratka skaska o HVO-u i Krajišnicima je također dokaz da razbijanje iluzija nije uvijek dolazilo od agresora i neprijatelja, već i od samog djetinjstva kao čudnovatog procesa upoznavanja stvarnosti svijeta u kojem insan treba da provede život i napokon odseli u ambis dunjalučkog nepostojanja.

13.12.2018.

U haremu Aziz Abdulaha

19.11.2018.

Cause life...

06.11.2018.

Radnička klasa ide u raj (jer drukčije ne bi imalo smisla)

26.10.2018.

Irci i Bošnjaci, braća rođena...

18.10.2018.

/

14.10.2018.

Kad mamurluk prođe

Vozim jutros, besciljno, po vlašićkoj cesti i gledam svoj šareni zavičaj. Ko li će ga, pitam se, zvati svojim za 50 godina? Ne pitam se to iz opštenarodnog uvjerenja da je ovdje rat svakih pedeset godina povijesna nužnost, već zbog mamurluka koji svome nosiocu postavlja pitanja pod oznakom ''razno''. Lijepa je Bosna, o tome nema ni govora, ali lijepe su i druge evropske zemlje. Da ne kažem lijepe su i druge zemlje, govorim o onome što sam svojim očima vidio. Plebs je doživio još jedan ''praznik demokratije'' i odabrao sebi novu narodnu vlast. Nijesam od onih što će tvrditi da je svijetu došao kraj i da je za sve kriv nacionalizam, takve banalne alibije neka traže plebejci malo drugačijeg kova od ovog mog seljačkog. Teme o kojima se govori su zabrinjavajuće ne zbog toga što bi mogle odvesti zemlju u nove paklene igre, već zbog toga što su banalne, a banalnost je gora od otvorenog zla, ona ubija polako i u nastavcima.

05.10.2018.

Šta ti znaš šta je muzika

02.10.2018.

Jesen

Pored mene umiru krajolici labuđim pjevom, a bogovi smrti se kistovima poigravaju i slave svoje dočekane dane. U magnovenjima Hadovim se smrt poigrava, svijetu predstavlja svo svoje veličanstvo i raskoš. Kiša rominja po prozorima automobila, a iz zvučnika recituje mrtvi pjesnik o dubinama hiljada poljubaca. Čak je i zvuk brisača utonuo u ritmove Perzefoninih orgija. Ne znam gdje idem, ali već ću negdje stići.

29.09.2018.

Ne bi s'jala ovako jako...

09.09.2018.

Rečenica... Dvije... Tri...

Postoji izvjesna sumnja koju imam kako zapravo ne živim vlastiti život već da se više bavim nečim što sam sam sebi nametnuo kao imperativ u određenom trenutku kojeg se ne mogu ni sjetiti, a pravo da kažem i ne želim da ga se sjećam sve dok novac dolazi bar s jedne stabilne strane i sve dok su dani od ponedjeljka do petka ispunjeni obavezama zbog kojih bi neko krhkije i stresu podložnije biće do sada presaugalo i završilo na light terapijama u početku, a docnije možda i na nekom težem liječenju, a to uopće nije nešto čime se hvalim, već mi je tek onako neobično drago što sam postao svjestan sposobnosti da uspješno (ima li odvratnije riječi u kapitalizmu?! pu, pu, pomjeri se s mjesta...) obavljam tri stvari odjednom i da nijedna ne trpi zbog ove druge, odnosno prve, i da sve tri u pet do dvanaest dođu na svoje sa happy endom koji se zbiva petkom uvečer u nezdravom odmoru koji je kombinacija pića i ljudi s kojima se čovjek može zadesiti, a nije da sam pretjerano probirljiv, ko mi pozeleni na telefonu, taj je u tom trenutku i aktuelan, odnosno aktuelna, jer vikend i treba da bude neplanski pokušaj za stvaranje iluzije sretnog i zadovoljnog čovjeka koji pliva u okrutnostima sistema čije je namjere prozreo i nema neke pretjerane volje da diže revoluciju. Ali postoji izvjesna sumnja kako to nisam ja i da sam zapravo u toj igri samoga sebe negdje zametnuo i zagubio... Nisam siguran da o tome sada mogu da mislim.

01.09.2018.

Ilahije i kaside

29.08.2018.

Običnost

Nijesam slutio da je razum u ovim godinama toliko konfuzan, a opet nekako sasvim spreman na običan, ne bezličan, već sasvim običan život, isprepleten zbunjujućim emocijama koje držim po strani i posjetim, ali se nikad ne zadržavam toliko da bi mi predstavljale prepreku ili barikadu preko koje neću biti u stanju preći kad mi se preko nje prelazi i doći do nekog sasvim običnog mjesta u kojem ću sebi reći da je sve u redu i da nema prevelike potrebe da se time mučim, a mislio sam da je običnost najgora stvar koja mi se može desiti i sanjao sam, plitko, priznajem, da ću jednoga dana izgraditi sebi život koji će biti sve samo ne običan, iako, realno govoreći, običnost o kojoj zborim teško da se može kvalifikovati u običnost moje okoline, ali okolina ionako nikada nije bila neka referentna tačka na koju sam se pozivao ili na njoj gradio svoje kule u pijesku, tu otrcanu figuru jezika prežvakanu toliko puta, a opet sasvim prigodnu da se kaže u određenom trenutku, kao što je, uostalom, i ovaj...

08.08.2018.

''Jednog dana napisat će blues o borcima. Biće to pjesma za gitaru, mekanu trubu i zvona...''

29.07.2018.

/

25.07.2018.

Prezir

Vlastiti prezir prema pjesnicima i pjesništvu, koji graniči s Platonovim, krijem pisanjem pjesama i šaranjem praznih papira. Inače bih strijeljao pjesnike, stihoklepce razne, što preseravaju život i životne muke oko kojih se naše sive mase bore od Adama do danas. Ostavio bih njih par. Strijeljao bih klasike, nečastive obrgrljene plaštom kanona, strijeljao bih one što im partije plaćaju izdanja, na giljotinu bih poslao socijalno osviještene umjetnike i samizdate. Književnost je, djeco, zabluda. Zabludjeli su oni što u njoj traže nauk i diče se onim što su netom naučili. Od književnosti valja samo onaj što je opstao u pričanju priče u pećini, pred spavanje, okružen plemenom što okružuje plamen, i što je rekao da je priča dobra jer ima svoj kraj. Znate, ja se ne slažem s mnogo toga što odgovorno tvrdim, tako da ni ovu moju misao nemojte uzeti kao neku mudrost, ali sam mišljenja da bi književnost trebalo, ako ne uništiti, a onda barem filtrirati i od nje napraviti raritetnu vrijednost. Neku noć sam, u kafani, javno branio mišljenje da je Meša Selimović naš Paolo Koeljo. Nisam se slagao s tim mišljenjem, ali nakon odbrane koju sam iznio, čak sam se i zamislio nad tim svojih misaonim poduhvatom i sve više mislim da, ako i nisam potpuno u pravu, a ono da sam barem blizu toga da sam u pravu. Nije sporno da je Koeljo isprazna budalaština koja ljudima služi da citatima pronađu utjehu u nekakvim egzistencijalnim svakodnevnicama, ali, jeboteživotdatejebo, šta je onda Meša Selimović? Elokventniji Paolo Koeljo, u najmanju ruku. Ponavljam, ne moram se ja nužno slagati sa sobom, i nije moj tok svijesti nikakva referenca za buduća čitanja. Ali ono što me najviše potreslo, a potreslo me nemalo, je svijest da su moja pisanija (ne nužno na blogu, jer ovo je vježbanka, sveska đe pišem kad nemam želje za pisanjem i slikovnica što je bojim u dokolici) egzistencijalističko preseravanje i presipanje iz šupljeg u prazno. Nema tu priče za one što sjede oko vatre. Sve je to kafanski argument, petparačka apologetika i, što ne biti iskren na kraju, glupost.

14.07.2018.

Kader

Ima noći kad mi dođe duh što sam mislio da ga više i nema, pa se sav uskomešam i ne dam sebi da spavam znajući da će taj duh iščeznuti sa kapcima što se sklope i da ću se sutra probuditi sa mislima uronjenim u svakodnevnicu koja svojom tupošću i ponavljanjem samo mjeri put do kabura, u koji se opet nadam da ću ući sa istim ovim duhom što mi u noći poput ove dođe, posjeti me i podsjeti da ima više od priprostog tjelesnog naslađivanja. Pa nijesi kurban za šejtane, govori mi taj moj duh što bi od mene da napravi nekog većeg i boljeg, a odavno mu se ne da i sve su prilike da posustaje, čim je svoje posjete počeo izbjegavati i bježati od moje suštine puštajući me da se utapam i klizim niz stvarne i alegorijske stranputice od kojih mi je život satkan u posljednje vrijeme. Treba ipak naglasiti da svoje grijehe na onom svijetu neću moći pravdati nehatom i neznanjem, i da mi je u trenucima slabosti kakvih imam i od kojih mi je život satkan, isti taj duh očajnički šaputao savjet koji je trebalo poslušati, ali insan ne bi bio insan kad ne bi samome sebi u takvom trenutku rekao kako ima i sutra dan i da je svejedno što će se na kantar dodati još jedan uteg za kojeg neće biti nikakva opravdanja. Jedva bi me dočekao neki Jehov svjedok ili njegova muslimanska inačica da mi otvori pute ka raju, ne znajući da su meni puti jasni i da ja to ne činim iz neznanja ili oholosti, već zbog svoje duše koja vrišti protiv vlastitog licemjerja i trga svoje niti od muke što je ikad morala biti protjerana iz Ezela na dunjaluk. ''A ti nisi bacio kada si bacio...'' Gdje počinje slobodna volja i završava naša ljudska uslovljenost načinjena efektom leptira nekad u prapovijesnom, pravremenskom... Naravno da to nije nikakvo pitanje na koje skolastičari ne bi imali razloga za napisati tomove i tomove knjiga koje na kraju ne mogu stvoriti odgovor na koji bi duša mogla reći da je dobar i da ga prihvatiti može. Nijesu tajne tvoga postojanja, govori mi onaj moj duh što će iščeznuti kad iščezne i posljednji dim cigarete, stvorene da bi ti svakoj od njih skinuo koprenu, otključao katance i otkrio ih. Lijek je, ako lijeka uopšte može biti, u samoći i uranjanju u sebe, lijek je u potrazi za sobom u labirintu iskustvenog. Ako lijeka uopšte može biti.

05.07.2018.

Ne treba

Treba nekim ljudima reć, a i ponovit nekoliko puta, da nije dovoljno stvorit alibije da bi se bilo relevantan sagovornik u piću, a i u životu generalno. Treba nekim ljudima reć, a možda i podvuć ponekad duplom linijom, da etika i samouništenje nisu jedna te ista stvar, te da jedna s drugom imaju veze samo onda kad se za etički princip gine, a ne kad se od gluposti pravi etički princip. Treba nekim ljudima reć, a možda ih i silom uvjerit, da nije dovoljno zaradit danas 100 maraka i valjat gudru što nit je dobra gudra, nit će donijet pare, da bi se preživio ovaj dunjaluk na čijem tlu ganjamo izgovore za besmrtnost. Treba nekim ljudima reć, a i bit malo pogan u tome, da su debili i da je nekad dovoljno to reć da bi se otkrila suština života i karakter sagovornika što Mešu Selimovića proizvoljno citira ko nekakav novi Kur'an, vankontekstualno, kao i originalni sakralni tekst, uostalom. Treba se pred nekim ljudima postavit i zatjerat ih u sto pički materinih, onako ljudski i realno, bez nekakvih lažnih budalaština od kojih se tkaju svakodnevne iluzije o bitnosti međuljudskih odnosa i nekakvog uzaludnog traženja reda u njima. Treba i onima što za sve krive ''nacionalizam'' reći da to ne postoji i da je to ubleha od koje žive upravo oni. Pritom ih također poslat u tri pičke materine. Treba gomilu alibija od kojih se prave životne priče izvesti na giljotinu i javno pogubiti. Treba nekim ljudima reć, a i podvuć debelom olovkom, da je njihov pogrešan put praviji od puta onih što su pravi put omeđili barikadama. Treba nekad i sam pit, i na pitanje je li slobodno odgovorit sa nije i nemat nikakvu grižnju savjesti zbog toga, bez obzira koliko ona lijepa bila. A treba nekad i ne pit, već samo posmatrat i mislit kako bi bilo lijepo jednu noć ne stavljat i na infinitiv. Laku noć.

21.01.2018.

You are the metaphor..

19.01.2018.

/

10.01.2018.

/

05.01.2018.

/

03.01.2018.

/

31.12.2017.

42 yrs bosnian blues

27.12.2017.

/

25.12.2017.

Sturm und Drang

Ja nisam kao ti, ja nisam kao ti, govorim sebi dok pristajem da sjedim za istim stolom sa đavoljim slugama i lizačima sotonskih kopita što vedre i oblače. Ja nisam kao ti, ponavljam mantru dok se prisjećam Božića i Bajrama i Novih godina u kojima sam imao prijatelje koji nisu od mene stotinama i hiljadama kilometara daleko. Bezvoljan sam da pričam kako sam protivnik i tvog boga i nacije i države i partije. Ima tu racionalnog konformizma, ima ga dosta, ali najviše sam bezvoljan. Apatijski elif ba, abece i abevegede je ovdje izumljen, naučno primjenjen, logički opravdan. Ja nisam kao ti, a pristajem da sjedim za istim stolom i šutim, šutim, šutim. Šutim svoju šutnju, govorim sebi da je bolje ponekad imati prigušivač na misli nego ispaliti orkan koji će sa sobom povući više kolaterale nego cilja. A možda si i ti tako sebi govorio i vremenom postao đavolji sluga i lizač sotonskih kopita. Sumnjam. Ali se time korim. Korim se u ime onih što ne znaju, a osjete. A ja osjetim... i znam. I opet - šutim. Apatiju sam primio kao dar. Dosadu kao duh vremena koji mi pristaje. Bezvoljan sam. Ali nisam kao ti. Nisam...

23.12.2017.

where are you when I need you, where did you go...

20.12.2017.

/

17.12.2017.

Orange

Na kamin stavljam koru od narandže. Prijatan miris izgaranja posljednjih sokova narandžina života budi u meni uspomenu na neko pradavno vrijeme. Podsjeća me na život, radosno skakutanje psa, sakupljanje bilja u proljeće, na crnog arapskog konja i mog umrlog djeda. Oduvijek sam mislio da neću živjeti dugo, ali nisam imao problem s tim. Mori me smrt drugih ljudi, a kad jednom dođe i vlastita, pozdraviću je i prepustiti se sudu boga ili ništavila. Djed je bio visok i mršav čovjek. Imao je mnogo djece. Žena, moja nena, bila je bogata, begovica, a on je bio komunista. To ga nije spriječilo da petkom ide u džamiju, iako danas govore da je bilo zabranjeno i da se nije moglo ili smjelo. Kada je shvatio da će propasti Sovjetski Savez, svu je zemlju s djecom orao i sijao žito. Slutio je da se bliži kraj i tom njegovom idealu u koji je do kraja vjerovao, ali je bio i realista, za razliku od svog brata koji se htio javno odreći sina koji je počeo privatno rezati daske i prodavati građu ljudima, ''time rušeći temelje našeg samoupravnog socijalizma''. Djed je umro sedam dana nakon pogibije svog unuka. Majka kaže da se samo okrenuo na desnu ruku, prošaputao šehadet i otišao tamo gdje idu komunisti koji su petkom išli u džamiju. Umro je od kratkotrajne i silovite tuge. Iako je bila posljednja godina ratnog užasa, u svojoj glavi imam sliku šporeta sa kojeg dopire miris narandžine kore.

16.12.2017.

Темная ночь




Темная ночь, только пули свистят по степи,
Только ветер гудит в проводах, тускло звезды мерцают.
В темную ночь ты, любимая, знаю, не спишь,
И у детской кроватки тайком ты слезу утираешь.

Как я люблю глубину твоих ласковых глаз,
Как я хочу к ним прижаться сейчас губами!
Темная ночь разделяет, любимая, нас,
И тревожная, черная степь пролегла между нами.

Верю в тебя, в дорогую подругу мою,
Эта вера от пули меня темной ночью хранила...
Радостно мне, я спокоен в смертельном бою,
Знаю встретишь с любовью меня, что б со мной ни случилось.

Смерть не страшна, с ней не раз мы встречались в степи.
Вот и сейчас надо мною она кружится.
Ты меня ждешь и у детской кроватки не спишь,
И поэтому знаю: со мной ничего не случится!

12.12.2017.

''You show me a writer that says he/she is satisfied with what he/she wrote and I'll show you an amateur...''

09.12.2017.

/

Ne volim ovakav petak. Isforsiran je i nebitan. Poslije ubitačne sedmice trebao je donijeti čudo. A nije. Laissez-faire, mon amour, c'est la vie. Možemo obaviti standardne navike, razmijeniti tijela i otići kućama, ali..


Stariji postovi