Inertia

...we take no prisoners and we eat the wounded.

17.12.2018.

Naivan, super...

U ratu sam se jednom predstavio kao Ivan kada sam prolazio pored punkta HVO-a. Imao sam 7 godina i vjerovatno je to trenutak u kojem bi svačija naivnost prestala da postoji. Ne dajem neke vrijednosne sudove o tom trenutku, takva su vremena bila i bilo je sasvim pragmatično nazvati se nemuslimanskim imenom. Sutradan su mi dvojica Krajišnika ukrali skejt. Zapravo, ne može se reći da su mi ukrali, već su mi obećali da će mi za skejt donijeti hrpu stripova o Duhu Sa Sjekirom. Čekao sam dugo i zamišljao kako ću čitati stripove u sobi i radovati se avanturama Zagor Te Neja i njegovog šeprtljavog prijatelja Meksikanca. Skejt je ionako bio star i nije mi bio zanimljiv. Te Krajišnike nikad više nisam vidio. Ne dajem neke vrijednosne sudove o tom trenutku, ali se beskrajno zahvaljujem Krajišnicima koji su mi ''ukrali'' skejt, jer od tog trenutka teško da sam ikada više bio tako naivan. I sada me uhvati neki osjećaj stida kad shvatim kako su me nasamarili i dođe mi da odem u Krajinu i prevrnem čitav Ključ i Sanski Most kako bih pronašao te spretne lopove i zvao im turu pića u nekoj lokalnoj birtiji. Ova kratka skaska o HVO-u i Krajišnicima je također dokaz da razbijanje iluzija nije uvijek dolazilo od agresora i neprijatelja, već i od samog djetinjstva kao čudnovatog procesa upoznavanja stvarnosti svijeta u kojem insan treba da provede život i napokon odseli u ambis dunjalučkog nepostojanja.

13.12.2018.

U haremu Aziz Abdulaha

03.12.2018.

Scheiße

Jedan po jedan...
Jedna po jedna...
Strojevim korakom i nadom
U bolje sutra...
Ponosno stupate i odlazite...

Svi

Svi

Svi

Svima ću vam poželjeti srećan put, svima...
I neću vam reći ono što bih trebao
Jer iluzije ljudima je razbijati grijeh
Da svijet gdje idete
Nije za vas svijet...

I nikada biti neće!

Jedan po jedan...
Jedna po jedna...
Postrojeni stojite i gazite
Redom

Slavenstvo

Boga

Kršćanskoga, hrišćanskoga, islamskoga

Gazite, braćo, sestre, gazite...
Gazite redom bogove naše!
Gazite!
O, gazite!
Gazite...
Kad gaziti možete!*


*(imperativ i prezent uzmite kako kome odgovara)
19.11.2018.

Cause life...

07.11.2018.

Who are you people

Nijesam legalist i ne priznajem da čovjek mora biti svezan u saobraćaju, kao ni da treba biti trijezan u dva sata po ponoći, no takva su pravila pa se dovijam kako znam i umijem. Mišljenja sam da su zakoni značajni za društvo, ali ne volim kad se na meni provode. To je moje sebično mišljenje oko kojeg ne treba stvarati nikakvu dramu, jer ja ću svoje prekršaje platit globom koja me sljeduje, možda u sebi negodovati i s nekim progovoriti neku ružnu riječ o pedantnom oficiru države što me uhvatio bez baš ikakvog argumenta, ali nijesam spreman da kažem da je sve to zapravo pogrešno i zlurado smišljeno samo zato što se meni u tom trenutku dogodilo. Pravila postoje, ili ih zaobiđi, ili plati ceh koji te sljeduje. Pošteno je i poštenije biti ne može. Zbog toga me nervira nemalo naš reformirani prekarijat što dođe iz germanskih zemalja i neće da ga odvezem kući u dva sata poslije ponoći jer sam, eto, popio tri pive i jer, eto, ima policije. Kao da vas sve tamo strpa u neki autoklav iz kojeg izađete kao lego kockice što zaborave da su nekad bile obična plastična melasa što se pržila i hladila na ovoj istoj guremi u kojoj su neki od nas, sretniji ili nesretniji, ostali. Nijesam, ponavljam, legalist, ali razumijem da zakoni postoje i da kršenje zakona podrazumijeva nekakve kazne i penale zbog kojih se niko ne osjeća ugodno, ali također nijesam ni fan pretjerivanja i bukvalnosti u tumačenjima. Mišljenja sam da je naš prekarijat što dođe iz germanskih zemalja postao nekakva čudna inačica germanovehabija što ne znaju više ni da li su pošli ili došli. Svakako je ovo moje mišljenje izvedeno iskustveno i generalizirajuće, i ne treba zaobići činjenicu da im čovjek ponekad, u deliriju dosadnih tema što krase naše dane, zavidi na principijelnosti što im je njemačka čizma u kosti utjerala. Često se ovakvi poput mene sjete i Gavrila Principa u tim trenucima, ali to je neka druga tema o kojoj ovdje ne treba trošiti riječi.

06.11.2018.

Radnička klasa ide u raj (jer drukčije ne bi imalo smisla)

26.10.2018.

Irci i Bošnjaci, braća rođena...

18.10.2018.

/

18.10.2018.

/

''Noćas sam Jusuf iz Misira, vječni mornar Božije luke... Noćas sam stranac sred Svemira, to je tako, a ti reži ruke...'' Mišljenja sam, a nek se neko pametan usudi da mi proturiječi, da ljepši sufijski stih i ljepša kur'anska referenca ne postoji. Ko misli drugačije, trebamo popričat ili se eventualno razračunat šakama.

14.10.2018.

Kad mamurluk prođe

Vozim jutros, besciljno, po vlašićkoj cesti i gledam svoj šareni zavičaj. Ko li će ga, pitam se, zvati svojim za 50 godina? Ne pitam se to iz opštenarodnog uvjerenja da je ovdje rat svakih pedeset godina povijesna nužnost, već zbog mamurluka koji svome nosiocu postavlja pitanja pod oznakom ''razno''. Lijepa je Bosna, o tome nema ni govora, ali lijepe su i druge evropske zemlje. Da ne kažem lijepe su i druge zemlje, govorim o onome što sam svojim očima vidio. Plebs je doživio još jedan ''praznik demokratije'' i odabrao sebi novu narodnu vlast. Nijesam od onih što će tvrditi da je svijetu došao kraj i da je za sve kriv nacionalizam, takve banalne alibije neka traže plebejci malo drugačijeg kova od ovog mog seljačkog. Teme o kojima se govori su zabrinjavajuće ne zbog toga što bi mogle odvesti zemlju u nove paklene igre, već zbog toga što su banalne, a banalnost je gora od otvorenog zla, ona ubija polako i u nastavcima.


Stariji postovi