Inertia

...we take no prisoners and we eat the wounded.

18.10.2018.

/

18.10.2018.

/

''Noćas sam Jusuf iz Misira, vječni mornar Božije luke... Noćas sam stranac sred Svemira, to je tako, a ti reži ruke...'' Mišljenja sam, a nek se neko pametan usudi da mi proturiječi, da ljepši sufijski stih i ljepša kur'anska referenca ne postoji. Ko misli drugačije, trebamo popričat ili se eventualno razračunat šakama.

14.10.2018.

Kad mamurluk prođe

Vozim jutros, besciljno, po vlašićkoj cesti i gledam svoj šareni zavičaj. Ko li će ga, pitam se, zvati svojim za 50 godina? Ne pitam se to iz opštenarodnog uvjerenja da je ovdje rat svakih pedeset godina povijesna nužnost, već zbog mamurluka koji svome nosiocu postavlja pitanja pod oznakom ''razno''. Lijepa je Bosna, o tome nema ni govora, ali lijepe su i druge evropske zemlje. Da ne kažem lijepe su i druge zemlje, govorim o onome što sam svojim očima vidio. Plebs je doživio još jedan ''praznik demokratije'' i odabrao sebi novu narodnu vlast. Nijesam od onih što će tvrditi da je svijetu došao kraj i da je za sve kriv nacionalizam, takve banalne alibije neka traže plebejci malo drugačijeg kova od ovog mog seljačkog. Teme o kojima se govori su zabrinjavajuće ne zbog toga što bi mogle odvesti zemlju u nove paklene igre, već zbog toga što su banalne, a banalnost je gora od otvorenog zla, ona ubija polako i u nastavcima.

05.10.2018.

Šta ti znaš šta je muzika

02.10.2018.

Jesen

Pored mene umiru krajolici labuđim pjevom, a bogovi smrti se kistovima poigravaju i slave svoje dočekane dane. U magnovenjima Hadovim se smrt poigrava, svijetu predstavlja svo svoje veličanstvo i raskoš. Kiša rominja po prozorima automobila, a iz zvučnika recituje mrtvi pjesnik o dubinama hiljada poljubaca. Čak je i zvuk brisača utonuo u ritmove Perzefoninih orgija. Ne znam gdje idem, ali već ću negdje stići.

29.09.2018.

Ne bi s'jala ovako jako...

09.09.2018.

Rečenica... Dvije... Tri...

Postoji izvjesna sumnja koju imam kako zapravo ne živim vlastiti život već da se više bavim nečim što sam sam sebi nametnuo kao imperativ u određenom trenutku kojeg se ne mogu ni sjetiti, a pravo da kažem i ne želim da ga se sjećam sve dok novac dolazi bar s jedne stabilne strane i sve dok su dani od ponedjeljka do petka ispunjeni obavezama zbog kojih bi neko krhkije i stresu podložnije biće do sada presaugalo i završilo na light terapijama u početku, a docnije možda i na nekom težem liječenju, a to uopće nije nešto čime se hvalim, već mi je tek onako neobično drago što sam postao svjestan sposobnosti da uspješno (ima li odvratnije riječi u kapitalizmu?! pu, pu, pomjeri se s mjesta...) obavljam tri stvari odjednom i da nijedna ne trpi zbog ove druge, odnosno prve, i da sve tri u pet do dvanaest dođu na svoje sa happy endom koji se zbiva petkom uvečer u nezdravom odmoru koji je kombinacija pića i ljudi s kojima se čovjek može zadesiti, a nije da sam pretjerano probirljiv, ko mi pozeleni na telefonu, taj je u tom trenutku i aktuelan, odnosno aktuelna, jer vikend i treba da bude neplanski pokušaj za stvaranje iluzije sretnog i zadovoljnog čovjeka koji pliva u okrutnostima sistema čije je namjere prozreo i nema neke pretjerane volje da diže revoluciju. Ali postoji izvjesna sumnja kako to nisam ja i da sam zapravo u toj igri samoga sebe negdje zametnuo i zagubio... Nisam siguran da o tome sada mogu da mislim.

01.09.2018.

Ilahije i kaside

29.08.2018.

Običnost

Nijesam slutio da je razum u ovim godinama toliko konfuzan, a opet nekako sasvim spreman na običan, ne bezličan, već sasvim običan život, isprepleten zbunjujućim emocijama koje držim po strani i posjetim, ali se nikad ne zadržavam toliko da bi mi predstavljale prepreku ili barikadu preko koje neću biti u stanju preći kad mi se preko nje prelazi i doći do nekog sasvim običnog mjesta u kojem ću sebi reći da je sve u redu i da nema prevelike potrebe da se time mučim, a mislio sam da je običnost najgora stvar koja mi se može desiti i sanjao sam, plitko, priznajem, da ću jednoga dana izgraditi sebi život koji će biti sve samo ne običan, iako, realno govoreći, običnost o kojoj zborim teško da se može kvalifikovati u običnost moje okoline, ali okolina ionako nikada nije bila neka referentna tačka na koju sam se pozivao ili na njoj gradio svoje kule u pijesku, tu otrcanu figuru jezika prežvakanu toliko puta, a opet sasvim prigodnu da se kaže u određenom trenutku, kao što je, uostalom, i ovaj...

08.08.2018.

''Jednog dana napisat će blues o borcima. Biće to pjesma za gitaru, mekanu trubu i zvona...''


Stariji postovi