Inertia

...we take no prisoners and we eat the wounded.

19.02.2021.

Friday Mood

28.01.2021.

Kat

Kad si otišla, a nikad zapravo nisi ni došla, mislio sam da je to samo jedna stranica jedne priče koju sam sebi pričao, jedna rečenica pripovijetke koju sam pisao nekoliko godina i nikad nisam završio, jedno poglavlje glupavog romana sa sretnim krajem koji nikad nije objavljen jer nikad nije ni napisan. Kad sam te izgubio, bilo mi je svejedno. Čak sam osjetio olakšanje, jer ova kuga i kolera su mi se u kosti uvukle i počele od moga mozga praviti bosanski lonac. Gubio sam te i prije, kao kockar što baca posljednje novce na onu kartu u koju ni sam ne vjeruje... a ti si se stalno vraćala i govorila da bez mene ne možeš. Nisam ni ja bez tebe mogao. No ja mogu bez svega bez čega ne mogu. Kad si zadnji put otišla, znao sam da je zauvijek. I neka si, i neka je. Sva nedostajanja svih ljudi koje sam ikad u životu volio slegla su se u tvoje ime. Zaslužila si poemu, ali moj večerašnji talenat je suviše smiješan da bih mogao uopće klesati stihove koji imaju takvu vrijednost.
21.01.2021.

Heroes

Koliko je između nas iskopano rovova i koliko je između nas granica koje trebamo preći. Nijesmo mi više samo ti i ja, već smo djeca svojih očeva i matera, a oni su se međusobno klali i govorili da im djeca njihova nikad neće biti pomiješana ovako kao što smo ti i ja. Koliko je ljubavi stalo u onaj trenutak na raskršću kad sam te kući otpratio, a ti nisi htjela da ideš, nego si mi rekla da si moja i da su nas bogovima plašili kao duhovima ili babarogama.

17.01.2021.

robotika 3.0

Da me ono moje Ja od prije 10 godina gleda danas kako glavu razbijam o tome što mi je svejedno što sam kupio novo auto i da se, eto, aman, brinem za svoje mentalno zdravlje što nisam ushićen, a ni pretjerano sretan zbog tih banalnih materijalnih dobara što sam ih debelo platio i krvavo zaradio, jeb'o bi mi i od tave dršku i pokazao mi, s punim pravom, putokaz do izlaza kafane u kojoj se nalazim da se sa mnom fizički obračuna jer je šupački imati takvu pomisao u kontekstu u kojem insan živi i u okruženju gdje drugi svijet i dalje ima istu misao kao i ono moje Ja od prije 10 godina, no ne bi to moje Ja puno ni pogriješilo u toj svojoj težnji za fizičkim obračunom, jer fizički se nijesam ni s kim obračunao odavno, niti me neko maznuo šakom u glavu, niti mi je, hvala Gospodu Bogu ili bilo kojoj sili što upravlja ovim dunjalukom, falila dlaka s glave, a ni pred očima mi nije zasvijetlilo od udarca ili kuršuma nečijeg otkako su me nadrogirani Cigani gađali iz kubure prije bogznakoliko godina i, eto, silom prilika promašili, ali uz ogradu i zahvalu Nebesima na zdravlju i svemu što Nebesa daju kad im je tako ćeif, ja moram kazati da mi je svejedno i da mi je ravno sve odavde do šangajske pijace ili polja iza Ulan Batora, a onom mome Ja od prije 10 godina se javno izvinjavam i prihvatam psovke i potencijalno nasilje kojemu bih bio izložen u tom paralelnom univerzumu gdje bismo se eventualno mogli sresti.

10.12.2020.

Vazda neke oči...

02.12.2020.

...

04.11.2020.

Sevdah

31.10.2020.

nisi ti bacio kad si bacio, moj Konane

05.10.2020.

jebada neđeljom

Da ne odeš ne bi ni znao da bi bilo bolje da nikad nisi ni otišao, eto zato odeš, a onda skontaš da nemaš više kud da se vratiš i guraš uzbrdo svoje alegorije kojima pravdaš postojanje i gledaš ih kako se kotrljaju nazad da ih opet uzbrdo guraš, a isto tako i kad ostaneš, ostane ti ah na to da si mogao da si otišao biti nešto više, a jesi klinac, isto ti je to, ni sreću ni nesreću niko nije parama platio ni spriječio, niti su ih platile ni spriječile zidine gradova o kojima maštaš nedjeljom kad te pukne mamurluk od sinoć i depra od preksinoć, no nemoj to nikad javno govorit, jer će ti neko reć da si u pravu, a samo bog na nebesima zna šta je pravo i šta krivo u ovom nevaktu, nego se pravi da je sve super i govori ''divno'' kriveći usta u plastični smiješak na kojem bi ti pozavidio Paul Newman iz najboljih dana.

26.09.2020.

De nam, de im...

28.08.2020.

Selamim i pozdravljam veselo društvo u ćošku

15.07.2020.

Sevdah

11.04.2020.

/

Proći će i ovaj Treći svjetski rat, a ja neću shvatiti šta je to natjeralo ovdjepostavljenu kurčevu elitu da jedan vaspostavljeni život ubiju i natjeraju ljude da gledaju tamo đe sunce zalazi ko da tamo živi Bog lično, a pejgamber im se obraća svakodnevno i obraduje ih svojim prisustvom i umilnim riječima što tješe i najumornije duše. Zbog toga me ovaj Treći svjetski rat nemalo raduje, a iz njega ako izađem živ, čuvajte se...

03.04.2020.

Karantin

U karantinu pomalo slušam narodnjake, pomalo pišem, pomalo gledam filmove, pomalo slušam Gary Clarka Juniora, pomalo se vozim praznim cestama i u tome nemalo uživam, pomalo zajebavam muriju jer bez svojih pizdarija ne mogu i neću da živim, krijem se po seoskim cestama poslije policijskog sata, pomalo održavam svoju pamet, pomalo je pustim da ode kvragu, ali najviše od svega se plašim da ćemo morati uzeti puške u ruke i ubrzo braniti svoju slobodu onako kako su radili i oni prije nas - strastveno i uzaludno.

14.03.2020.

Sve pamtim i sve zaboravljam

Ovaj život je jedna ćirilica iskustava i latinica utisaka. Arebica žena i bosančica dosanjanih snova.

25.01.2020.

Beauty

11.01.2020.

Vozni red

Mom su djedu rekli
da mu je unuk
Senad
umro prirodnom smrću
u novembru 1995.

Od nekakve srčane mane
nakon Krajine
nakon akcija
đe je bio prvi
vazda...

Moj je djed legao
na desnu stranu
proučio šehadet
i reko doviđenja
i allahimanet...

Tako se ode
A ne kuku lele, šta me zadesi...
Zatjeraš sve
u tri pizde materine
i pokažeš srednji prst...
08.11.2019.

Antropološki ogled II

Odvikao sam se od bosanskoga jezika jer mi je postao dosadan sa svojim nasilno uvedenim semantičkim poljima đe se i sreća mora zasrat trulom patetikom i đe se životne neminovnosti doživljavaju kao kraj svijeta, a svijet evo kuluči i opstaje milijardama godina i bez bosanskog i sa njim, no naš narod još nije shvatio opštu evolucijsku činjenicu da nam je životni vijek kratak i da insan ne bi trebao gubiti vrijeme na budalaštine. Stoga se danas javljam sa svoje planete i šaljem vam pozdrave, no nemam više nikakve želje da vam poželim bilo kakvo dobro, a ni loše vam nikakvo ne želim, jer jebo želje, želje nikad neće postat aksiomi, a aksiomi nisu spisak želja, već spisak zakonitosti koje su božije slovo ispisano po dunjaluku. Zato vam samo šaljem kurtoazne pozdrave, mada nisam fan nikakvog licemjerja, pa tako ni kurtoaznog, ali haj', kad je dernek - nek i hala gori, mogu i ja istrpit nekakvu kurtoaziju, ako ni zbog čeg drugog, a ono zbog ove 33 Isusove godine što sam ih proveo na vašoj planeti đe se govori bosanskim jezikom i đe se čak i sreća zasere trulom patetikom.

12.08.2019.

Bajram je...

U posjeti sam precima što su ovaj svijet zamijenili drugim. Neki bi rekli boljim, no takvih kvalifikacija se treba čuvati. Selamim ih, kako i priliči, i svakom od njih nešto kažem. Mezarje, iako zapušteno, izgleda prastaro i ne mari za konvencije što ih je urbanizam postavio, već vlatima trave i divljim cvijećem kazuje da ne može insan zapustiti koliko priroda može ukrasit. U tom dvosatnom hodu kroz stoljeća zapitam se gdje je meni mjesto na ovom dunjaluku i je li mi, kad se sve završi, mjesto evo ovdje, gdje su mi preci svoj konac dočekivali od davnina. Nemam jasnih odgovora. Ne marim za svoj konac i konačno počivalište, no s Bogom govorim o mom putu do sada i od sada, a On, kao da se sjetio nakon mnogo godina, kazuje nefsovima da smire doživljaje i da će biti onako kako je zapisano, a nije zapisano nikome gore i teže od onog što može na leđima iznijeti. Bajram je. Svoje molitve ću ljubomorno sačuvati od ljudi. Svoje želje i nakane skriti u skute vlastitih planova. Čovjek svoje snuje, a bog određuje i kažu da je odredio svakome sve još u Ezelu i ostavio nas da živimo postavljene scenarije. I preci kao da kazuju - ti učini šta je do tebe, a ostalo će se samo složiti. Svoj ego sam bacio pred Tvoje stope i podario ga kao kurban. Ostala mi je ova putna torba, velika i teška, puna grešaka i pogrešnih skretanja. O njoj ćemo drugi put...

11.08.2019.

Bajram mubarek

07.08.2019.

Vruće

Protraćena su proljeća i ljeta mladosti, a u jesen njenu ulazi se sa novim idejama koje se neće ostvariti ne zato što su nemoguće, već zato što neće, jer život ovaj ima neke svoje zamisli i vodi se logikom i sudom koji mi nije pretjerano dokučiv, a nisam čovjek lijen i sklon defetizmu, iako pesimista po prirodi stvari jesam, a optimizam i ''slanje pozitivnih signala u svemir'' suviše često šaljem u tri pičke materine, da prosti čitalac na francuskim izrazima, no vi ste ljudi već iznad 18 godina tako da ste svikli na upotrebnu vrijednost psovke kao stilske figure i neću vas zamarati opsjenarskim pojašnjenjima i hinjiti puritanski duh koji također prezirem i psujem njegovo licemjerje. Izmaštani svijet iluzija i svakodnevni rad su opreke sa kojima živim, dva pola moje ličnosti što nije šizofrenična, no nikad čovjek ne može znati s čim će u budućnosti imati posla, iako ni o tome ne marim previše i ne brinem se za svoje zdravlje dok me opet ne odvuku u hitnu i isprepadaju me stresom kao uzročnikom stanja u koje se čovjek sa nezdravim životom, nezdravim navikama, nezdravim odnosima, nezdravim ljubavima prema životu i nezdravim ljubavima generalno - dovede. Ima gorih stvari od ovih klif dajvinga u sopstvo. Gore je misliti pozitivno i govoriti da će sve bit super kad se polovi tope i kad nam prijeti kataklizma svjetskih razmjera, no ljudima trebaju šareni baloni i nabrijave da su moćni i jaki i dobri, a ako nisu da to svakako mogu sutra postati ako samo kupe novu knjigu nekog svjetskog hohštaplera koja će im objasniti kako, novi preparat za mršavljenje i novu seriju suplemenata za mišićnu masu.

05.08.2019.

E jeboga Njujork...

05.08.2019.

Fictions and feelings

28.07.2019.

M.B.

23.07.2019.

Kreč

Nisam čovjek sklon nasilju, no njegovu ulogu u društvu uviđam, dočim smatram da neke ljude treba s kratežom dočekat i u jarak bacit te krečom zalit, a to možda može zvučati ovom degenerisanom društvu nenormalno i odveć brutalno, što bi možda i bilo dobro kad bi to značilo da društvo klizi ka legalitetu i legalizmu u pravom smislu te riječi, no ja potajno znam da to zgražavanje ne dolazi zbog toga već zbog kukavičluka, a optužit narod za kukavičluk je golemo, no svejedno nije manje istina i zbog toga tvrdim da bi dobro bilo da se desi jedno par dana društvenog kolapsa i kakve takve anarhije pa da vidimo gdje smo i šta smo, a svakako i ko smo, jer ovako više ne ide i ne znam ko se čemu nada, a ove što uče njemački bih isto tako strijeljao jer je i to posebna vrsta kukavičluka, no mein herz brennt i ne bi bilo lijepo suditi ljudima što bježe glavom bez obzira od društva u kojem bi bilo dobro neke sudionike svakodnevnice baciti u jarak i krečom zalit, kako će čovjek na tom bijegu ikome zamjerit, nema vala nikakvoga smisla, ali svejedno treba shvatit da život je jedan i da štos u glavu ne boli uopće, već da samo zasvijetli pred očima, a ako se čovjek svjetla boji to i nije neki čovjek već samo antipod leptira što će se razmahati jedan dan i umrijeti ko pseto, a niko ga ni krečom neće zalit jer ni to nije zaslužio, jer svoj beznačaj je izdigao na stepen snošljivosti, svoj kraj na stepen podnošljivosti, svoje ja na ich i svoje pare ljubomorno čuva u šlajpeku ko da su božije slovo, nemoj da ti ih sad otmem, šta je, ne trebaju mi, al što me tako gledaš, haj haj mrš dok još imam volje da se smirim, no nije u tome uopće poenta, već je poenta u tome da je nostalgija za vremenima koja su prošla opće mjesto, a opća mjesta svaki iole ozbiljan pisac zaobilazi, a neozbiljan obilato posjećuje, no ja nisam nijedan od njih te ću ovaj tekst završit neobično glupo, a to je u ovom slučaju ovako.

22.07.2019.

Все теперь одному / Только кажется мне, / Это я не вернулся из боя...

16.07.2019.

Ne valja utorkom

14.07.2019.

Paradajz

To što mi se rečenica s vremenom izoštrila i od obične čakije postala britka sablja dimiskija kojom ne znam baratati i koju nerijetko zloupotrijebim, meni ne daje za pravo da glasno govorim kad se preda mnom nađe dilema s kojom ne mogu izaći na kraj, a mori me ko što more misli s kojima ne može insan na kraj izaći, turobne i teške, pune besmislenih pokušaja opravdavanja ostanka i opstanka na ovim prostorima, kao da pojedinac treba da igra neku povijesnu ulogu u očuvanju ove apstrakcije koju smo jednom u vremenu nazvali Bosnom, a danas grdimo posprdnu našu sinonimiju za kolaps civilizacije ni sami ne vjerujući da je išta drugo po srijedi do upravo to, prva tačka kolapsa ove civilizacije koju su jednom gordo nazvali Zapadnom, a mi se našli u neobranom grožđu između dva imaginarija, kao da s jedne strane Rubikona živi čovjek, a s druge nečovjek, a Rubikon se može i mora shvatit kao neka zamišljena tačka, a ne pravi potok preko kojeg je jednom prešao Cezar, nemojte molim vas da moram i to objašnjavat, nismo djeca u osnovnoj školi. Pošto mi ta gorespomenuta činjenica ne daje za pravo da govorim ili, božmeoprosti, da dajem neka nesuvisla rješenja za sve naše probleme, evo ja ću ovom prilikom da zašutim i da pojedem paradajz.

12.07.2019.

/

...i ti nisi bacio kada si bacio...

10.07.2019.

Antropološki ogled

Previše je ljudi u mome životu i filter je teško pronaći, a čovjek nije web stranica da može sve razdijeliti po kategorijama i kliknuti na onu što je ispred njega kako bi shvatio o kome se zapravo radi. Moja sjećanja kao da nestanu iz nekog njima poznatog razloga, potisnu ljude i događaje te ih se, uz sav trud i napor, nikako ne mogu sjetiti, a postoje i oni čijeg se lika sjećam, ali ne i situacija u kojima sam ih nekad znao. O imenima ne treba trošiti riječi, njih zaboravljam redovno, a rijetko ih i pamtim. Jučer ulazim u knjižaru sa opštom pretpostavkom da neću naći ono što tražim jer nikad ne nađem ono što tražim. Oduševljena prodavačica knjiga, lijepa žena koju vidim prvi put u svom životu što je došao u Isusove godine, pita me kako sam i govori mi kako me dugo nije vidjela, uz bespotrebni dodatak ''što se nikad ne javiš'' na kraju, a ja sam frazeologiju ljudskih uopćenosti nekako uspio izvući iz petnih žila kako se ne bih odao da, čak i kad bi pred mene stavili streljački vod sa jasnom namjerom za streljanje ukoliko se ne sjetim bilo čega, nemam blage veze o kome se ovdje radi. Svoj šok sam sakrio nekakvih idiotskim pokušajima pregledanja knjiga po policama koje mi po pravilu znače isto kao i police u šoping centru, nikad ništa nema šta ja hoću, a hoću svašta i onda moram trošit gorivo, pare, živce, no navikne čovjek na sve. I sada tvrdim da je u pitanju greška, ali grad je mali da bi do takvih grešaka moglo doći. Nema veze, daj mi pero. Ma može to skuplje, nije problem. Kad je dernek nek i hala gori. Moj mozak treba hitnu defragmentaciju. Možda je i greška.

06.07.2019.

/

29.06.2019.

Low Hi, Hi Low

25.06.2019.

Israfilova sačekuša

Nije život neka figura riječi pa da joj čovjek prilagodi sebe i ono što jest ili što bi barem htio da je, a mora slušati s vremena na vrijeme, a u parnim godinama i najesen češće, teze poraženog duha što se poziva na umišljene vrijednosti civilizacije u kojoj su ceste najsličnije ljudima, pune rupa i smeća raznog. Nije, za sebe sam to zadržao, moja duša usput pronašla moje tijelo pa da se sad zajedno strovalimo u propast, iako su naša zajednička srljanja i izleti ka propasti nešto što je neminovnost s kojom nemamo neki golem problem, jer su naša i relativno se slažu s karakterom koji nam je dao bog ili neka druga sila što raspoređuje te stvari (u daljnjem tekstu bog). Iluzija je da se išta na svijetu mora sve dok se ima zdravlje da se sa dvije ruke i ono malo mozga u glavi zaradi za hljeba, no mi se generalno u životu držimo iluzija kao nečeg što nas određuje više nego stvarnost te se tako vadimo za promašene radnje u kojima ćemo pregazit preko mrtvih kako bismo došli do fikcije vlastitih ciljeva, a kad do njih dođemo, osjetit ćemo prazninu i onda tražit nove mrtve da ih pregazimo kako bismo došli do novih ciljeva i tako u nedogled. A treba samo živjeti, buditi se rano, gledati u jutra kako se redaju jedno za drugim i stvarati uspomene kako bismo u onom samrtnom hropcu i tripu što nam ga je dao bog lakše podnijeli vlastiti odlazak sa dunjaluka. I ne treba dijeliti savjete ljudima, tako da bi prethodne redove valjalo uzeti sa rezervom, a možda i crvenom olovkom prekrižiti dva puta, onako kako se križaju greške u dokumentima od prije rata. Pretjeruje se kad se misli da je ovdje gore nego drugdje ili da je drugdje bolje no ovdje, ali se ne pretjeruje kad se propalom društvu u lice kaže da je propalo, a ono se krene koprcat i jogunit da nije, pritom ne skidajući koprenu s očiju kako ne bi vidjelo i suočilo se s istinom i slikom vlastite propasti. I nije nikakav problem što je društvo propalo, propala su mnoga prije i propast će mnoga poslije, ali je svakako neobično sudjelovati u tome ili makar biti nijemi posmatrač polaganog razaranja svijeta u kojem si se rodio. Kao kad na kući jedan crijep padne a domaćin ništa ne uradi po tom pitanju već mirno sjedi i gleda, ne mareći za pali crijep što će sutra dovesti da propadne i daska na koju je stavljen, a kasnije će, kroz godine što prolaze kao treptaji oka, jedan po jedan dio početi da se urušava i tako će zajedno nestati i domaćina i kuće i uspomene na njega. Tvrdi se da su ljudi u ratu najbolji i najgori, a ni taj isti domaćin ne bi sebi dopustio da gleda kako taj crijep propada kada bi ga oštetio geler od neprijateljske granate, no kada ga ošteti vrijeme, a vrijeme čini štetu svemu, sjedi mirno i stavlja koprenu na oči, ne mareći za vlastitu propast. Na pozive da se insan takvom svijetu prilagodi i da bude saučesnik u zločinu protiv samoga sebe ja ne mogu a da se glasno ne nasmijem i pobjegnem u svoje misli gdje mi isto nije bajno, ali je barem poznato okruženje i svi su crjepovi na svome mjestu.

02.06.2019.

Prediftarska hićaja o paralelnim svjetovima

Protivnik sam kulta žrtve i zazivanja prošlih patnji kao argumenata za stvaranje ideja za budućnost te me stoga nemalo nervira moj sluđeni narod kad za svaku sitnicu pominje rat koji se zbio prije više od četvrt vijeka, a malo više od nemalo me nervira ova balava nejač što se primila na tu priču, a i ne pamti kako zvuči onaj luđački fijuk granate što besciljno i zlurado pogađa tamo gdje joj se u čestitijim ratovima nikad nije išlo, no ne treba gubiti nadu i ima se insan čemu nadat kad vidi kako današnja muška đeca zapravo i ne igraju ta-ta, već snimaju klipove kako bi izgledali ko njihove iluzorne slike narodnih junaka i holivudskih polivinilhlorid heroja, tako da se sa sigurnošću može reći da bi sutra, kad bi vrag odnio šalu, kolektivno ispuhala ćuna ko dušica i mahalo bi se bijelim zastavama na sve tri strane naše mile domovine, a to je, priznaćete, jedva vrsta apsurdne pobjede nad paralelnim stvarnostima koje živimo unazad tisućljeće.

22.05.2019.

Ludila

Zaboravio si sebe, nešto mi govori. Jesam, hajd šuti. Pusti me da bježim i od sebe i od tebe. Nije to nikakvo rješenje. I ne tražim nikakva rješenja. Vidiš da stvaram izgovore kako bih izbjegao razgovor s tobom. Ali ja ti nisam neprijatelj. Nisi mi ni prijatelj. Mrš.

08.04.2019.

before i pine away

16.02.2019.

Castles made of sand...

Ima tako tih trenutaka iskrenosti u kojima se ja ne nadam nikakvom odobravanju od strane svekolikog plebsa nego ćeram svoju misao onamo gdje je vodi trenutak, a trenutak je takav, podesan da se kaže da sam ja za to da se prevaziđe tendencija kojom se neki pojam kao npr. Bosna ili npr. Srbija trebaju smatrati svetim u bilo kojem vjerskom ispovijedanju, i da sam za to da se formiraju polisi koji će proglasit svoju nezavisnost od povijesti i koji će sve te mitomane zatjerat u tripičkematerine, pritom imajući dovoljno pristojnosti da i mitomane pozove u školu da se prekvalifikuju i da od mitomana postanu ljudi, a to nije toliko teško. Ti trenuci su svakako uzaludno protraćeni i nemaju neku povijesnu ulogu, ali ih u svakom slučaju čovjek treba zabilježit i izložit, a hoće li to narod ikada skontat... u te tajne zalazit ne treba.

30.01.2019.

Kad dođu svinje

20.01.2019.

Jugoslavija

Kad jednom izumru
ljudi
što se
sjećaju nje

možda ćemo
tada
pred ogledalo
stati

i sebi reći
kao ljudi
kao ljudi
kao ljudi

da i to
bijaše smiješna
groteska
naših povijesti

do tada će
izmišljena
ničim izazvana
staračka

nostalgija
da nas vaja
i od nas pravi
naš svijet

Smiješno...


Strašno...

braćo
sestre
i drugovi

Smiješno
i
strašno




i nevjerovatno žalosno...
22.12.2018.

Pusti Amiru, šta će Billie Holiday...

18.12.2018.

Gazel o putu Bošnjaka kroz glib povijesti i njene ravnine i neravnine ustanovljene daleko odavde, napisan u desetercu i ispjevan uz pratnju imaginarnih gusala skinutih sa google play-a

Kada Kulin Bosnu pohođaše
Dubrovnikom kad se pobratimi
Hajdučija naša u brdima
Mirna b'jaše i ljeti i zimi

I kad Tvrtko sve ih ujedini
Bosnu cijelu i Hum kameniti
Hajdučija pokorna bijaše
Kralju što je porod plemeniti

Kad su onda Turci Drinu prešli
I vidjeli gdje im stopa stade
Hajdučija mislila je naša
Veće sile do Boga nemade

A onda je kaur udario
Mađar, ćesar i sva švapska vojna
Hajdučija gordo je zborila
Neka dođe i ta trublja bojna

Srpska čizma kad je prešla Drinu
Vidovdanske junake da sveti
Hajdučija naša mislila je
Nije Srbin ko Švabo prokleti

Crven barjak Kozarom se vio
Sjedinio gradove i sela
Hajdučija zborila je složno
Crvena je Zemlja vascijela

Kad zidine berlinske padoše
Zatrese se cijela planeta
Hajdučija naša diže ruke
Moleć Boga da nije kraj svijeta

Hajduk, junak, odbrani se opet
Od svih zala i krvnika raznih
A u miru ne zna šta će sobom
On odlazi svojim srcem praznim

Razum njemu govoriti stade
Ovdje nema za tebe života
Idi tamo gdje su zvijezde sjajne
Tamo živi iskonska ljepota

A srce mu govori u grudim'
Što um kaže sreća je nikakva
Hajdučko se srce danas lomi
Kao da je od tankoga stakla

Nit će razum nadvladati srce
Nit će srce razum da nadvlada
Već će ono što je među nama
Ostati da nad ljudima vlada

A međ' nama krv je pala teška
Među nama rake su duboke
Iz kojih se ne izlazi lako
Te grobnice povijesti gorke

17.12.2018.

Naivan, super...

U ratu sam se jednom predstavio kao Ivan kada sam prolazio pored punkta HVO-a. Imao sam 7 godina i vjerovatno je to trenutak u kojem bi svačija naivnost prestala da postoji. Ne dajem neke vrijednosne sudove o tom trenutku, takva su vremena bila i bilo je sasvim pragmatično nazvati se nemuslimanskim imenom. Sutradan su mi dvojica Krajišnika ukrali skejt. Zapravo, ne može se reći da su mi ukrali, već su mi obećali da će mi za skejt donijeti hrpu stripova o Duhu Sa Sjekirom. Čekao sam dugo i zamišljao kako ću čitati stripove u sobi i radovati se avanturama Zagor Te Neja i njegovog šeprtljavog prijatelja Meksikanca. Skejt je ionako bio star i nije mi bio zanimljiv. Te Krajišnike nikad više nisam vidio. Ne dajem neke vrijednosne sudove o tom trenutku, ali se beskrajno zahvaljujem Krajišnicima koji su mi ''ukrali'' skejt, jer od tog trenutka teško da sam ikada više bio tako naivan. I sada me uhvati neki osjećaj stida kad shvatim kako su me nasamarili i dođe mi da odem u Krajinu i prevrnem čitav Ključ i Sanski Most kako bih pronašao te spretne lopove i zvao im turu pića u nekoj lokalnoj birtiji. Ova kratka skaska o HVO-u i Krajišnicima je također dokaz da razbijanje iluzija nije uvijek dolazilo od agresora i neprijatelja, već i od samog djetinjstva kao čudnovatog procesa upoznavanja stvarnosti svijeta u kojem insan treba da provede život i napokon odseli u ambis dunjalučkog nepostojanja.

13.12.2018.

U haremu Aziz Abdulaha

19.11.2018.

Cause life...

06.11.2018.

Radnička klasa ide u raj (jer drukčije ne bi imalo smisla)

26.10.2018.

Irci i Bošnjaci, braća rođena...

18.10.2018.

/

14.10.2018.

Kad mamurluk prođe

Vozim jutros, besciljno, po vlašićkoj cesti i gledam svoj šareni zavičaj. Ko li će ga, pitam se, zvati svojim za 50 godina? Ne pitam se to iz opštenarodnog uvjerenja da je ovdje rat svakih pedeset godina povijesna nužnost, već zbog mamurluka koji svome nosiocu postavlja pitanja pod oznakom ''razno''. Lijepa je Bosna, o tome nema ni govora, ali lijepe su i druge evropske zemlje. Da ne kažem lijepe su i druge zemlje, govorim o onome što sam svojim očima vidio. Plebs je doživio još jedan ''praznik demokratije'' i odabrao sebi novu narodnu vlast. Nijesam od onih što će tvrditi da je svijetu došao kraj i da je za sve kriv nacionalizam, takve banalne alibije neka traže plebejci malo drugačijeg kova od ovog mog seljačkog. Teme o kojima se govori su zabrinjavajuće ne zbog toga što bi mogle odvesti zemlju u nove paklene igre, već zbog toga što su banalne, a banalnost je gora od otvorenog zla, ona ubija polako i u nastavcima.

05.10.2018.

Šta ti znaš šta je muzika

02.10.2018.

Jesen

Pored mene umiru krajolici labuđim pjevom, a bogovi smrti se kistovima poigravaju i slave svoje dočekane dane. U magnovenjima Hadovim se smrt poigrava, svijetu predstavlja svo svoje veličanstvo i raskoš. Kiša rominja po prozorima automobila, a iz zvučnika recituje mrtvi pjesnik o dubinama hiljada poljubaca. Čak je i zvuk brisača utonuo u ritmove Perzefoninih orgija. Ne znam gdje idem, ali već ću negdje stići.


Stariji postovi