Inertia

“Nesreća nesrećnih ljudi i jeste u tome što za njih stvari koje su inače zabranjene postanu, za trenutak dostižne i lake, ili bar tako izgledaju, a kada se jednom trajno usele u njihove želje, one se pokažu opet kao ono što jesu: nedostupne i zabranjene, sa svim posledicama koje to ima po one koji za njima ipak posegnu.”

I.A.

Starimo. Osjetit ću za deset godina to u koljenima. Za dvadeset u ramenima. Za trideset me, izvjesno je, odavno neće biti. Za 40 će me zaboraviti i oni najbliži. Sve će proći, a u nekom drugom svijetu to i neće biti tako važno. Pojeli su me crvi, pomislit ću i povući se u neki ugao, ako ugla tamo uopšte ima, i sjećati se kako sam neke tamo srijede volio jednu ženu i izgubio, nepravedno, partiju bilijara. Prolazi vrijeme. U teoriji bi pomogla neka crna rupa, samo ne znam da li bih, kad bi teorija bila izvodiva, pokušao približiti se njoj. Neko večeras ne postoji. Nekome zemlja pokriva lice. A neko se, opet, rađa i čudi ovom svijetu. Starimo. I za tren oka više nećemo biti tu. No sada jesmo. I sada je vrijeme da se vratimo ovoj srijedi.

Sometimes I have all the wrong moves of a mankind
Screaming out from my soul,
Searching for their place in the universe.

Some chapters I have to close forever.
Some of them will always be opened.

After all the wrong moves and grotesque childish play -
I feel sad. I feel so honestly sad.
I could cry, I could scream, I could die...

I guess that don't count
When you feel like a foolish child
Who just lost a toy on the beach
Full of sand and bad ideas.

I guess I just miss you tonight.
That's probably all.

It was the shape of our love
That twisted me.

Ovo je neozbiljna zemlja. Ovo su neozbiljni ljudi. Sivi oblak iznad grada izgleda ozbiljno. Komični ludak sjedi na klupi i puši cigaru za cigarom. Psić viri iz temelja starih katakombi i čudi se tom ludaku na klupi. Sinoć sam ispratio druga u neku daleku, ravniju zemlju. Nedostajat će mi ubrzo, čim se raziđu sivi oblaci. Svejedno sam srećan zbog njega. U ravnim zemljama se lakše diše. Kolosi su gnjavaža, planine također. U nekom čudnom miru osjećam potrebu da letim na sivom oblaku i gađam ljude košpicama od trešanja. Danas sam bezazlen, danas nisam cinik i nemam potrebu da patim zbog neozbiljne zemlje i neozbiljnih ljudi. Neki crossover Al Greena, proljeća i mirnoga mora. Moj drug je već prešao tragične Dinaride i krči svoj put kroz alpske vrleti. Njemačka je dosadna, preporučio sam mu tablete i Massive Attack za autoput. Pravac, nadvožnjak, žitna polja - stotine monotonih kilometara od kojih padaš u depresiju. Ili spavaš snom pravednika uz tablete i Massive Attack. Farewell, my friend. Jah bless ya. To ne zvuči tako dobro na bosanskom. Mi smo neozbiljni ljudi.

Na kraju će ipak trebati napustiti ovaj grad koji nepomično lebdi na rubu sterilnoga sumraka, kao Hamelin nakon što su iz njega izmamljena sva djeca. Možda postoje drugi gradovi, u istom prostoru i vremenu, ali... drukčiji. I možda postoje džungle u kojima je puko prosvjetljenje zasjenjeno crnom svjetlošću jaguara. Nemam pojma...

H.B.


 

Vraćam se kući. Milion puta rekao sam u sebi: ''Koji kurac?!'' Proste su to reakcije, još prostija iznenađenja. Anything goes, my dear friends. Anything ponekad znači doslovno bilo šta. Smijati se nije dovoljno. Plakati također. Provincija je puna blata, smrada i kolotečine iz koje se teško izlazi. Koji kurac?! Svjetlucavi izlozi, svjetlucave žene i muškarci. Vrlo jeftino smeće. Iz parka strši genijalno umjetničko djelo koje niko ne primjećuje. U jednoj kafani svira dobra muzika. Pije mi se, ruši mi se svijet, gazi mi se kanon. Vrijeme brzo prolazi, vrijeme prolazi sporo. Vrijeme, svejedno, prolazi. Iznad svega stoji duh činjeničnog Balkana koji posmatra, pleše svoj đavolji ples i ne da, trudi se, muči, krade, otima, ubija, laže. Laže... Da barem ne laže. Da barem kaže istinu, ma kakva ona bila, da prizna i Bogu i ljudima, pa da znamo da nam je sudbina pobjeći. A jedno mjesto, neočekivano, puštalo je dobru muziku. A meni je večeras samo to trebalo. Osim nje. Ona nije tu. Niti sam ja tamo. Naše duše su komunicirale preko neba. Osjetio sam te na jednoj pjesmi. Bila si tu i plesala. Da samo znaš koliko si bila tu. Moj drug je sebično sjeban. Tvoj drug isto. Ja te volim. I ja bih da ti večeras ovdje plešeš, smiješ se i ne slušaš sebične ljude. Ali jebiga. Vraćam se kući i po stoti put kažem: ''Koji kurac?!'' Od muke obijam šankove svojim laktovima, od ljubavi, od sreće, od želje, od stanja u kojem se nalazim. Gdje si sad... I to nije pitanje... 

Možda ja i griješim. Možda je sve užas zapravo. Ispreturam prošlost i u njoj ne vidim ništa. Prazan, napušten prostor u kojem plove ljudi, proste činjenice koje su se, eto, nekim slučajem desile i dovele me do ovog trenutka. Možda ja stvarno griješim. Možda me osjećaj vara, možda sam budala, možda je svemir zaista prazan, crni prostor u kojem nema ničega. Bog ili ne. Bog. Nisam uvjeren u ne. Da griješim, ne bi bilo ničega. Čini mi se da bi se zvijezde raspukle i propale zajedno sa ljudima u bezdan. Ali, eto, možda. Jer, eto, tako nekad stvari stoje. Da ne znam i da ne osjećam koliko znam i koliko osjećam, ovo možda bi imalo i nekakav smisao.

Ovako... Odavno ne postoji nikakvo možda.

Pozvala si me sa osmog sprata tvoje zgrade. Bila si daleko. Bila si bliže od bilo koga. Ikada. Nisam mogao znati da te volim. Ni prema ljudskim, ni prema Božijim zakonima. A znao sam. Jebiga, ne pitaj me kako. Neki ljudi se jednostavno poznaju, bez da se uopšte upoznaju. Neke stvari se dogode, bez da ih uopšte prizivaš. Vrijeme je da nazdravim za najbrži poljubac na svijetu i da oprostim životu sve prethodne nepravde. Još da znam kako napisati pjesmu o tome, bilo bi lijepo. Ali takve pjesme se ne pišu. Takva poezija nema stihove. I to je dobro. Stihovi su prevaziđeni. Forma je prevaziđena.

Sloboda.

Ljubav je sloboda?!

Izgleda.