Inertia

...we take no prisoners and we eat the wounded.

27.11.2016.

Put putuje Latif-aga...

26.11.2016.

there is no friday in november

14.11.2016.

Drveni ugalj

Jutro miriše na drveni ugalj. Zaleđene lokve pucketaju pod nogama. Ne razumijem nervozne poglede iz automobila, a još manje nasmijane pješake koji sa rukama u džepovima idu na posao ili u školu. Komšija otvara granap i cjenka se sa dostavljačem južnoga voća. ''Standardno?'', pita. ''Standardno.'' Dvije kutije cigara. ''Što će ti dvije?'' ''Da te ne smaram sutra'', usput kažem. ''Kako djeca slušaju?'', pita po stoti put, a ja neumorno odgovaram da su bolji od vremena u kojem žive. Stvarno to mislim, iako zvuči kao suhoparna mudrost.

Brico kasni na posao. Uvijek. Ne, nije to neki stari berberin u kaputu, već dječak koji je tek počeo. Zamišljam kako će jednoga dana biti stari berberin u kaputu, pun priča raznoraznih ljudi, sa tovarom starih novina i značkom F.K. Željezničar požutjelom od vremena, iako nimalo ne cijenim njegov izbor kluba i afinitete prema Štrumfovima. Svejedno. Dobar je brico. Crno-bijeli pas me prati na posao. Uvijek sam imao prijatelje među lutalicama. Lutalice se međusobno prepoznaju čak i kad prestanu sa svojim lutanjima. Danas nisam cinik, oprostiće mi Bog.

Cigareta u hladnim novembarskim jutrima je besmislena patnja bez mirisa i okusa, pomiješana sa ledenim vlašićkim vjetrovima i maglom, budi i umara u isto vrijeme. Konobar je rijetko dobro raspoložen. Ne rijetko dobro, već rijetko. ''Jesi vidio?'' ''Jesam...'' ''U devedeset petoj minuti!'' ''A Grci, jebiga, tako su i Evropsko osvojili...'' ''Jebiga.'' ''Jebiga...'' Poslije nekoliko ''jebiga'' plaćam kafu i pakujem se. Neću kusur, valjaće kad ne budem imao. A krugovi imanja i nemanja se ovdje otvaraju i zatvaraju svako malo. Ima tu neke prećutne solidarnosti među nama, iako se trudimo o sebi misliti da smo i kolektivno i pojedinačno nikakvi ljudi.

Klinci se guraju i stvaraju onaj čudni žamor kakav samo velike škole imaju. Od tog zvuka ti se zavrti u glavi, ali brzo utihne. Zvuk školskog zvona je poziv na novi dan. Još uvijek čuvam ono parče vjere da nešto mijenjam. Ponekad ni sam ne vjerujem u ono što govorim, ali je red da se stane u kraj beskonačnom defetizmu i mitovima o vlastitoj bezvrijednosti izgrađenim u posljednjih nekoliko desetljeća. Pa makar i sami sebe lagali.

Jutro miriše na drveni ugalj. Volio bih da miriše drugačije, ali šta je tu je.

11.11.2016.

L'chaim! (Leonard Cohen, R.I.P.)

Stari Jevrejin sjedi u svome domu i piše. Ponekad mu dođe želja za cigaretom, ali čvrsto je odlučio. Čaša vina je dovoljna da probudi misli. Anđeo smrti je odnio mnoge njegove drugove. Pored njega je prošao mirno kao nekad u Egiptu i pustio ga da dočeka još jednu Roš Hašanu. Godinu za godinom, mjesec za mjesecom i dan za danom čeka da vidi gdje se ide kad se sve skonča i piše. O ljubavi piše dionizijskim zanosom, sa smirenošću monaha i jezikom poštenog prevaranta i prodavača ukradenih stvari - u pola cijene. Pjesma je njegov Jom Kipur, a on sam je Azazel koji se žrtvuje pred svijetom iz godine u godinu, baca se u ponor jezika i iz bureta riječi izvadi sve one grijehe od kojih su ljudi satkani i koji ih prožimaju kroz vijekove. Sporazumno će jednoga dana otići i postati sjećanje. Nije to nikakva tajna za starog Jevrejina, ali ni utjeha. Bez trunke poniznosti ili gordosti, negdje na sredini gdje se lomi svaka sujeta i gdje prestaje tjelesnost i ostaje samo duh, tamo će ga odvesti i napraviti mu vječan spomenik ispisan u pijesku.

25.10.2016.


04.11.2016.

/


Stariji postovi