Počupao sam mnoge maslinove grane i sve ih tebi davao iz sedmice u sedmicu, očekujući anđela i mir što ga nemam mjesecima. Došao sam do korijenja, više nijedna grana niti jedan list nije ostao i nemam šta da ti dam. Gledaš me i očekuješ još jednu, posljednju, maslinovu grančicu, sa barem jednim listom na sebi, a ja žalim maslinu i gledam u njen korijen pitajući se gdje sam tačno pogriješio i zašto sam morao biti tako surov prema samome sebi i prema ovom drvetu što ga je sam Bog blagoslovio. Neke noći su mali lejletul-kadri i u nekim noćima ti bude žalije maslinovih grana nego ljudi.
Inertia Posts
Ne spavam i nervoza se gomila iz dana u dan. Udaram po 250 sklekova dnevno, šutam basket svaki dan – ništa. Dva leksa pred spavanje – ništa. Ona mi šalje poruku da me voli i smišlja neke nove načine kako da mi kaže koliko sam ja pogrešan lik. Potvrđujem joj da sam i gori od toga te je šaljem u pičku materinu. I dalje ništa. Smišljam scenarije u glavi. Spava mi se. Sad će san na oči. Evo ga… Tras! Telefon pade na pod od zujanja poruke. Opet nervoza, opet san ne ide na oči, opet mi se udara vreća. Kažu da je u postkovid fazi ovo najgori dio. Lakše mi je bilo dok sam bio bolestan. Puštam neku vođenu meditaciju, toliki je to očaj, slušam glas tog pederčine kako me uvodi u carevinu sna. Jebi me, al daj da zaspim. Ništa… I tako pet noći bez ikakvog smisla. Do sinoć kad su mi se napokon oči sklopile i nisu se otvorile punih 16 sati. Danas ni sklekove nisam radio. Niti želim da bilo koga ozlijedim. Danas je dobar dan.
Koliko je između nas iskopano rovova i koliko je između nas granica koje trebamo preći. Nijesmo mi više samo ti i ja, već smo djeca svojih očeva i matera, a oni su se međusobno klali i govorili da im djeca njihova nikad neće biti pomiješana ovako kao što smo ti i ja. Koliko je ljubavi stalo u onaj trenutak na raskršću kad sam te kući otpratio, a ti nisi htjela da ideš, nego si mi rekla da si moja i da su nas bogovima plašili kao duhovima ili babarogama.
Da me ono moje Ja od prije 10 godina gleda danas kako glavu razbijam o tome što mi je svejedno što sam kupio novo auto i da se, eto, aman, brinem za svoje mentalno zdravlje što nisam ushićen, a ni pretjerano sretan zbog tih banalnih materijalnih dobara što sam ih debelo platio i krvavo zaradio, jeb'o bi mi i od tave dršku i pokazao mi, s punim pravom, putokaz do izlaza kafane u kojoj se nalazim da se sa mnom fizički obračuna jer je šupački imati takvu pomisao u kontekstu u kojem insan živi i u okruženju gdje drugi svijet i dalje ima istu misao kao i ono moje Ja od prije 10 godina, no ne bi to moje Ja puno ni pogriješilo u toj svojoj težnji za fizičkim obračunom, jer fizički se nijesam ni s kim obračunao odavno, niti me neko maznuo šakom u glavu, niti mi je, hvala Gospodu Bogu ili bilo kojoj sili što upravlja ovim dunjalukom, falila dlaka s glave, a ni pred očima mi nije zasvijetlilo od udarca ili kuršuma nečijeg otkako su me nadrogirani Cigani gađali iz kubure prije bogznakoliko godina i, eto, silom prilika promašili, ali uz ogradu i zahvalu Nebesima na zdravlju i svemu što Nebesa daju kad im je tako ćeif, ja moram kazati da mi je svejedno i da mi je ravno sve odavde do šangajske pijace ili polja iza Ulan Batora, a onom mome Ja od prije 10 godina se javno izvinjavam i prihvatam psovke i potencijalno nasilje kojemu bih bio izložen u tom paralelnom univerzumu gdje bismo se eventualno mogli sresti.